Komercijalni uspjeh Obliviona
Danas za vas analiziram kompjutersku igru Oblivion koja je četvrti naslov u popularnoj RPG franšizi Elder Scrolls, a izdana je prije cijelih 13 godina. Odmah na početku vrlo je važno istaknuti da je ovaj naslov svojevrsna prekretnica u serijalu, jer označava prvu Elder Scrolls igru koja je uložila veliki trud ne bi li postala izrazito user friendly, tj. prilagođena i osobama koje nemaju RPG igračkog iskustva. Stoga nije ni čudo da je Oblivion svojevremeno postao pravi bestseller, a do danas se u svijetu prodao u 10-ak milijuna kopija.
No, pojednostavljivanje ove RPG igre sa sobom je u igračko iskustvo unijelo i neke ne tako pozitivne osobine koje su razočarale mnoge prijašnje fanove serijala. Ovaj trend “pojednostavljivanja” i “trivijaliziranja” RPG elemenata u igri koja bi trebala biti vrhunski realistična i imerzivna nastavio se, zbog komercijalnog uspjeha Obliviona, i u 5. igri serijala po imenu Skyrim.
Danas ćemo zato zajedno proanalizirati što igru Oblivion, usprkos svim naprednim elementima koje ona sadrži, i dalje čini manje imerzivnom od njezinoga prethodnika Morrowinda.
Oblivion je odličan RPG! No, je li odličan i kao Elder Scrolls RPG?
No, razriješimo odmah na početku jednu stvar. U svjetlu gore ispisanog uvoda, smatram se dužnim unaprijed odgovoriti na pitanje smatram li ja osobno Oblivion lošom igrom. Odgovor glasi – nikako. Elder Scrolls 4 i dalje je jedno od najboljih fantasy RPG iskustava na računalu koje će vam garant “pojesti” bar nekoliko mjeseci života. Iako je igra izašla još 2006. godine, mnogi njezini elementi i dalje ostavljaju bez daha.
Pa ipak, ova odlična igra počinje pokazivati svoje mane tek kad ju usporedimo s po meni najboljom i najimerzivnijom igrom u serijalu – s njezinim prethodnikom Morrowindom.
Radnja
Radnja Obliviona događa se nekih šest godina nakon događaja u igri Morrowind, s tim da radnje ovih dviju igara gotovo ni na koji način nisu međusobno povezane, već se radnja i jedne i druge igre jednostavno odvija u istom izmaštanom svijetu, na kontinentu Tamriel.
Oblivion se u cijelosti odvija u administrativno glavnoj pokrajini cijelog Tamriela, znanoj kao Cyrodiil, koja se nalazi zapadno od pokrajine Morrowind. Igrač ponovno započinje igru kao anonimni zatvorenik koji igrom slučaja biva oslobođen baš na vrijeme da posvjedoči umorstvu cara cijelog Tamriela.
Rezultat ovog atentata je početak invazije demonske dimenzije Oblivion na Tamriel. Diljem kontinenta počnu se otvarati mistični portali koji služe kao vratnice između Obliviona i Tamriela, te kroz njih u idiličnu pokrajinu Cyrodiil počnu kuljati hrpe demona i čudovišta. Gradovi bivaju razrušeni i spaljeni, mnogi nevini ljudi poklani, a cijeli svijet strepi od posljedica ovog ispreplitanja dvaju dimenzija postojanja. Na vašem je liku, dakako, da pronađe način kako zaustaviti ovaj kaos i vratiti poredak u svijet.
Virtualni svijet igre Elder Scrolls IV
I tako, našli ste se posred velike, zelene, rascvjetale provincije Cyrodiil. Ova Tamrielova provincija odlikuje se ozračjem i estetikom koji na neki način spajaju elemente rimskog carstva sa srednjovjekovnim elementima. I kao takav, svijet kojim se u ovoj igri krećete vrlo je zanimljiv i pogodan za lutanja i istraživanja.
Ali. Dakako, postoji ali. Kao prvo, u usporedbi s nadrealno egzotičnim svijetom Morrowinda (koji uključuje gljive velike poput stabala, čudovištima ispunjene močvare, neprijateljske vulkanske predjele, gradove izvitoperene i organske strukture i slična čudesa), pokrajina Cyrodiil doista se mora učiniti kao radikalno jednoličnije i običnije mjesto. A pridjevi “obično” i “jednolično” nisu nešto što želite vezati uz bilo koji fantasy naslov.
Tako u Oblivionu možemo naći ugrubo tri tipa prirodnog okružja, a to su pitome zelene ravnice koje pokrivaju većinu ove provincije, zatim močvare na jugu, te snijegom prekrivene gore na sjeveru. I to je to. Zato ćete se u ovoj igri najveći dio vremena kretati u iznimno neutralnom i jednoličnom okolišu.
Sad, svakako je potrebno napomenuti da je sam okoliš dizajniran naprosto predivno, pa je pravi užitak samo lutati virtualnim šumama, poljima, jezerima, gradovima i poljima Cyrodiila. Čak i nakon 13 godina od njezinog izlaska, flora i fauna u igri vizualno djeluju fenomenalno, a to spašava igru od toga da vam dosadi u prvih par dana.
Naravno, Cyrodiil se, u pravoj maniri Elder Scrolls franšize, odlikuje stotinama i stotinama lokacija koje je moguće posjetiti i istražiti, a svaka od tih lokacija sadrži desetke ili stotine likova s kojima možete stupiti u interakciju, misija koje možete obaviti ili predmeta koje možete prisvojiti. Svijet igre Oblivion sadržajno je vrlo, vrlo bogat.
No, par stvari upropaštava punu imerziju o to bogatstvo sadržaja. Kao prvo, tu je već spomenuta jednoličnost okoliša. Čak i kada počnete posjećivati neprijateljsku demonsku dimenziju Oblivion, koja je uvedena kao radikalni kontrast pitomim ravnicama Cyrodiila, otkrit ćete da je ova naizgled mnogo kaotičnija i zanimljivija dimenzija zapravo također vrlo jednolično osmišljena.
Igra vas ODGOVARA od istraživanja?
Nadalje, ono što je u ovoj igri doista suludo jest to da vas , uz svu interaktivnu sadržajnost pokrajine Cyrodiil koja vas okružuje, igra cijelo vrijeme aktivno obeshrabruje od dugotrajnog istraživanja svijeta u kojem se nalazite! A ovo je za igru serijala Elder Scrolls prvi doista ozbiljan prekršaj. Jer, svijet svake od igara iz ovog serijala izmišljen je toliko detaljno samo u jednu svrhu – da njime možete besciljno lutati, stopiti se s imaginarnom okolinom i u njoj se potpuno izgubiti.
No, u Oblivionu tijekom cijele igre ne prestajete dobivati signale o tome koliko je važno da se hitno vratite slijeđenju glavne radnje, što je stvarno suludo, i nakon nekog vremena postaje iznimno iritantno. Naravno, na ove hitne apele za povratak glavnoj priči uvijek se možete oglušiti bez posljedica i dati se na istraživanje. No, stalno podsjećanje toga da imate prečeg posla od istraživanja “za svoj gušt” učinkovito uništava čaroliju istraživanja ovog bogatog virtualnog svijeta.
Druga stvar koja vas odgovara od lutanja ogromnim krajolikom jest uvođenje kompasa i mape na kojima cijelo vrijeme crvenom strelicom imate obilježenu točnu lokaciju koju trenutno tražite, što također radikalno smanjuje mogućnost za dugotrajna istraživanja neznanih krajolika i gradova. Jer, ovdje ništa nije ni potrebno tražiti, već vam je svaka lokacija servirana na tanjuru, tako da je izgubljen i onaj osjećaj postignuća koji ste u Morrowindu osjetili svaki put kad biste usred neprijateljskog i stranog okoliša nakon dugotrajnog traganja uspjeli otkriti kakvu drevnu i davno zaboravljenu lokaciju.
Još jedna inovacija u ovom stilu je i opcija tzv. “instant putovanja” na sve lokacije koje ste bar jednom posjetili. Tako da više uopće ne morate, ako to ne želite, prelaziti cijeli kontinent u potrazi za određenom opskurnom lokacijom, već se u njezinu neposrednu blizini možete automatski prebaciti u roku od svega par sekundi.
RPG ili vrtić?
Sve ove inovacije, dakako, služe tome da vam pruže user friendly igračko iskustvo. No, ljudi u kompaniji Bethesda očito nisu znali pravu mjeru između činjenja igre pristupačnijom i pretvaranja cijelog RPG iskustva u vrtić s 24-satnom njegom.
Da – Oblivion je također i vrlo lagana igra, što će reći da ćete u njoj rijetko kada pronaći nešto što će za vas predstavljati doista pravi izazov. A kada ga i pronađete, igra će dati sve od sebe da vas kroz izazov što bezbolnije i brže provede praktički vas “držeći za rukicu”. Tako se iz igre gubi i bilo kakav stvaran osjećaj napetosti, strepnje i opasnosti. Jer, već čak i na prvim levelima siječete sve oko sebe kao da ste rođeni s oružjem u rukama.
Ovaj idiotski flop s težinom igre postignut je, između ostalih već spomenutih stvari, i tako što su vrste neprijatelja na koje kroz igru nailazite izravno prilagođene “jačini” vašeg lika. Tako se vrlo, vrlo rijetko možete uvaliti u kašu u kojoj ćete se doista osjećati ugroženo.
Igračka mehanika – jedino što Oblivion čini zahtjevnim.
Jedino što ovu igru povremeno čini “teškom” jest nespretna mehanika samog igranja koja, kao takva, ne predstavlja izazov već izvor frustracija. Tako ćete bezbroj puta tokom igre biti u situaciji gdje ćete posljednju kuku za obijanje brava bez veze slomiti jer vam se kompjuterski miš trznuo za jedan milimetar previše i za jednu desetinku sekunde prebrzo.
Također, vaš lik pogibat će većinom u situacijama kad će, umjesto da počne sjeći sve oko sebe, nekoliko sekundi omamljeno gledati u prazno dok ga neprijatelji sijeku na komade. To je zbog vrlo “inteligentnog” sustava borbe prema kojem trebate balansirati između udaraca oružjem i obrambenih poteza, istovremeno pazeći na to koliko vam je lik umoran, ako ne želite da vas neki udarac ne omami ili čak i sruši na pod. Ovo je nesumnjivo trebalo poslužiti u svrhu realizma, no u praksi, kao i većina inovacija, samo smeta pri uživljavanju u igru.
Dodajte ovoj nespretnoj i isprekidanoj borbenoj mehanici i stalnu “borbu” s vlastitim izbornicima koji su ovdje riješeni toliko “kompaktno” da svako malo morate po njima “rovati” da biste nešto pronašli, i shvatit ćete da je ovog igra koja se, usprkos svojim brojnim kvalitetama, ne igra mnogo sati odjednom jer vas brzo iscrpi i bespotrebno vam istanji živce. A nije čak ni teška, nego samo iritantna!
Zaključak
Uz već nabrojane zamjerke poput neraznolikosti igračkog iskustva, obeshrabrivanja od istraživanja, male razine izazova, nespretne igračke mehanike i nepreglednih izbornika, treba pridodati i da je dizajn likova u igri njezina najgora vizualna komponenta. Većina likova izgleda pomalo blesavo, a nedovoljno su različiti da biste na prvi pogled mogli razlikovati barem polovicu rasa iz svijeta Tamriela.
Pa ipak, ovu igru se, iako sam se u ovom tekstu uglavnom usredotočio na njezine nedostatke, itekako isplati odigrati. Glavni razlozi za to su nevjerojatna razina detaljnosti posvećena građenju svijeta i njegove povijesti, prekrasni krajolici i ogromna mapa doslovno nabijena tisućama i tisućama sadržaja, kao i zanimljive priče i pod-priče, usputne misije mnogo zanimljivije osmišljene nego li u Morrowindu, kao i osjećaj živosti i brojnih lokalnih intriga koji prožima glavne gradove u igri.
Za Elder Scrolls serijal u budućnosti bi svakako bilo dobro da odustanu od nasilne komercijalizacije serijala putem stalnog bejbisitanja igrača, no Oblivion i dalje predstavlja odlično osmišljen i bogat virtualni svijet vrijedan istraživanja.
***
