Danas ćemo se ukratko prisjetiti jedne od najutjecajnijih platformerskih igrica svih vremena. Radi se o malom, plavom i beskrajno brzom ježu koji se bori protiv zlog znanstvenika, a usput je u svojoj ludoj jurnjavi uspio daleko u prašini iza sebe ostaviti svoga najvećeg konkurenta, Super Marija.
Originalne igre iz serije Sonic the Hedgehog za konzolu Sega Mega Drive definitivno su video igrice za kojima sam kao klinac proveo najviše sati (ili bolje rečeno – mjeseci/godina). Stoga se s posebnim guštom sjećam igara iz ove serije.
Kralj je mrtav, živio kralj!
Prva igra u kojoj je glavnu ulogu imao plavi jež Sonic izašla je davne, davne 1991. godine. Iako je izazvala vrlo pozitivne kritike, morala je proći još jedna godina, sve do pojave Sonica 2, da bi se tržište platformerskih igara zauvijek promijenilo.
U to vrijeme, na samom početku 90-ih, neprikosnoveni kralj platformerskoga žanra bila je kultna igra Super Mario tvrtke Nintendo. Super Mario je postao globalni fenomen, a igrali su ga doista svi koji su imali ikakvu igraću konzolu. No, tad još mlada i ambiciozna tvrtka Sega odlučila je pokušati nemoguće i uhvatiti se u koštac s gigantom Nintendom, ne bi li prisvojila dio svoga kolača na tržištu konzolaške zabave. I, van svih očekivanja, to im je i uspjelo.
Nakon što se na policama dućana pojavio novi naslov sa simpatičnim plavim ježom koji brže od rakete trči šumama i tvorničkim postrojenjima, Super Mario je počeo padati na drugo mjesto javnoga interesa. Vrlo skoro Sega je po prodaji s trona zbacila gotovo nedodirljivi Nintendo, a njezina maskota Sonic postala je jedna od najpopularnijih likova iz video igara na svijetu.
No, čemu Sonic duguje svoj enormni uspjeh i ostavljanje Super Marija za sobom u oblaku prašine? I ima li u ovoj pretpotopnoj igri i danas neke preostale magije? To su teme kojima ću se posvetiti u ostatku ove mini-recenzije.
Dinamičano promjenjiv tempo – recept za uspjeh
Sonic the Hedgehog razlikovao se od Super Marija u nekoliko ključnih dizajnerskih elemenata. Kao prvo – Sonic je bio mnogo, mnogo dinamičnija igra. Dok se Super Mario uglavnom vukao nivoima u nekom postojanom i osrednjem ritmu, Sonic je kroz svoje značajno veće i kompleksnije osmišljene nivoe jurio poput strijele. No, da je stvar samo do bržeg tempa, ove bi dvije igre zapravo bile ritmički poprilično slične, jer se tempo napredovanja vašeg lika nikad ne bi značajno mijenjao.
Ipak, autori Sonica shvatili su koliko je bitno svako malo servirati igraču drugačiji izazov i drugačiji ritam napredovanja. Tako je Sonic u toku prelaska svakoga nivoa imao komade mape koje je mogao projuriti nevjerojatnom brzinom, pružajući igraču adrenalinski osjećaj brzine i nezaustavljivosti, no ti bi se dijelovi nivoa svako malo “presjekli” nekom iznenadnom zaprekom ili platformerskim izazovom koji je zahtijevao neko kraće vrijeme sporijeg i opreznijeg napredovanja. Stoga je prvi element po kojem se Sonic ističe kao superiornije igraće iskustvo nevjerojatno dobar balans između brzih i sporijih dijelova igračkog iskustva.
Nelinearnost i poticaj za istraživanje
Druga stvar, koja je vjerojatno bila još i važnija za popularnost ove igre, bio je dizajn nivoa. Dok su klasični ondašnji platformeri zapravo bili gotovo isključivo linearni (napredovanje od točke A do točke B), Sonic je to radikalno promijenio. Kao prvo, u Sonicu ste se s kraja nivoa mogli vratiti natrag skroz na početak – nije bilo imperativa kretanja samo u jednom smjeru. A to je posebno važno stoga što su Sonicovi nivoi bili osmišljeni upravo za istraživanje različitih putanja i dijelova mape.
Vidite, dok su Super Mario i njemu slične igre imale dizajn nivoa koji je uglavnom podsjećao na ravnu crtu, Sonicov dizajn nivoa više je podsjećao na “napolitanku”. Pod time mislim da vam je gotovo svaki nivo nudio nekoliko različitih putova kojima ste mogli doći do istoga cilja, a ti različiti putovi bili su poslagani jedni iznad drugih poput “slojeva biskvita”. Na “gornjim” rutama u pravilu se bilo teže zadržati (te biste obično pali na neku od donjih platformi), no one su bile izdašnije u vašoj mogućnosti pronalaženja raznih bonusa i pojačanja. Donje rute bile su nešto manje izazovne, ali shodno tome i siromašnije nagradama.
Ono što se postiglo ovim genijalnim platformerskim dizajnom bilo je suzbijanja osjećaja dosade i već viđenog prilikom svakog novog igranja istih nivoa. Igrači su, svaki put kad bi igrali Sonica, imali osjećaj da je ostao još bar neki mali dio mape koji nisu mogli doseći, ili bar još neko malo tajno područje koje nisu uspjeli otkriti. Stoga su ljudi Sonica mogli igrati mnogo više puta ispočetka prije nego li bi poželjeli prijeći na neki novi izazov.
Osvježavajuć i samodopadan vizualni i audio stil
Treća osobina zbog koje mislim da je Sonic svojevremeno bio toliki hit bila je njegova doista osvježavajuća i primamljiva vizualna prezentacija. Sonic je doista unaprijedio vizualni izgled onodobnih platformera za nekoliko stupnjeva. Svaki nivo u ovoj igri doslovno je prštao od privlačnih boja i lijepo te pomno modeliranih oblika i pozadina. Igra je jednostavno bila vizualno ekstravagantna, gotovo se razmetala svojom samodopadnom privlačnošću.
Posebno je zanimljivo bilo to što je svaki set nivoa imao svoj prepoznatljivu vizualnu temu – tako ste u jednom dijelu igre primjerice napredovali kroz predivan zeleni otok pun stijenja i raznog raslinja, da bi se u drugom dijelu našli u drevnim podvodnim ruševinama, zatim u zoni inspiriranoj Las Vegasom, pa u tvornici punoj opruga i jezera kiseline, podzemnom rudniku… i tako dalje.
Čak i sami lik ježa Sonica dizajniran je tako da mu se u samom početku udahnulo više osobnosti nego li nekom prosječnom platformerskom superjunaku koji je u ono vrijeme izgledao uglavnom kao bezlična pokretna mrlja na ekranu. Sonic je bio drugačiji. Drsko se smješkao, prijetio prstom, nestrpljivo lupkao nogom kad ga neko vrijeme ne biste pomicali… Bio je to, ukratko, jedan vrlo simpatičan lik, gotovo kao crtani junak kojim se moglo upravljati.
Neprijatelji s kojima se Sonic suočavao uvijek su bili otkačenog dizajna i iznenađujući, te dizajnirani u skladu s prevladavajućom temom i ozračjem određene zone. S druge strane, i glazba u igri bila je jedna od boljih koje se mogu naći u i jednom platformeru. Mnogo govori podatak da je soundtrack za igru Sonic 3 skladao nitko drugi do kralj popa Michael Jackson!
Svemu ovome je, dakako, pomogao i značajan marketinški genij ljudi iz Sege koji su odlučili uz svaki prodani primjerak konzole dijeliti primjerak igre Sonic 2, što se pokazalo nevjerojatno popularnim potezom.
Usporedba igara – koja je najbolja?
U redu. Pobrojali smo sve glavne karakteristike koje su učinile ovaj serijal igara toliko uspješnim. Ali, što je sa samim igrama? Koja je od njih najbolja?
Odmah u startu mogu vam reći – prvi nastavak to sigurno nije! Sonic 1 danas predstavlja svojevrsno razočaranje svakome tko se pokuša retrogradno upoznati sa serijalom. To je stoga što je ova igra daleko najlinearnija, vizualno najsiromašnija i najsporija od svih originalnih Sonicovih naslova.
Glavni nedostatak leži u lošem dizajnu nekih nivoa koji usporavaju i ograničavaju vaš progres na umjetan a ne organski način (primjerice, morate čekati neku rampu da se podigne, i ne možete ju nikako zaobići ni ubrzati). Druga glavna mana leži u samom Sonicu koji još nema sve mogućnosti iz kasnijih igara. Najosjetniji nedostatak je taj što se Sonic ovdje još ne može sklupčati u kuglu a zatim poput rakete pojuriti prema naprijed, koseći sve na svome putu. Da je uveden barem ovaj popularni Sonicov manevar, kroz dosadne i ponavljajuće nivoe bar biste mogli projuriti mnogo brže.
Sonic 2 je prva odlična igra iz serijala, i do danas je većini igrača možda i najomiljenija. Sadrži sve nabrojane elemente koji su učinili Sonica hitom preko noći – šarena je, brza, dobro tempirana, raznolika i mnogo manje linearna nego prethodni nastavak. Također, u ovoj je igri uveden i pomoćni lik male vjeverice Tailsa koji vam pomaže i prati vas na vašoj avanturi, a tu je i nova multiplayer opcija u kojoj se dva igrača, preuzevši uloge Sonica i Tailsa, mogu utrkivati jedan protiv drugoga.
Pa ipak, Sonic 3 uspio je još i dalje pomaknuti ljestvicu izvrsnosti još spektakularnijim vizualnim stilom, predivnim, animiranim pozadinama, nivoima većim, šarenijim i tematski raznolikijim nego ikad prije. No, nešto mu je nedostajalo. Moja osobna zamjerka uvijek je bila ta što je igra djelovala prekratko, a njezin kraj na neki način antiklimaktičan. Ipak, to je vjerojatno stoga što su ovaj i sljedeći nastavak prvotno bili zamišljeni kao jedna igra.
Posljednja “prava” Sonicova avantura na Segi nosi naslov Sonic & Knuckles. Najveća inovacija je što možete igrati s dva različita lika iz naslova, a svaki od njih ima nešto drugačije karakteristike koje mu omogućuju da dosegne neke inače nedohvatljive dijelove nivoa. Osim toga, ova igra ima daleko najraznolikije nivoe, vizualno je inovativna i odvažna, te doslovno pršti bojama, zanimljivim neprijateljima, egzotičnim lokacijama, odličnom glazbenom pozadinom i doziranom adrenalinskom jurnjavom. Kao takva, za mene osobno predstavlja vrhunac Sonicovih avantura.
Zaključak
Isplati li se i danas zaigrati igre iz ovog serijala? Odgovorit ću vam tako što ću reći da i danas obavezno barem nekoliko puta godišnje zaigram neki od Sonicovih naslova, zahvaljujući računalnom programu zvanom Gens Emulator koji vam omogućava da Sonicove avanture odigrate i na modernim računalima. Najrjeđe se vraćam prvom nastavku, jer je doista najmonotoniji od svih, no svaku od preostalih Sonicovih igara s punim pouzdanjem preporučujem i ljubiteljima današnjih platformera.
***
Preporučeni tekst: Trostruka retro recenzija: Igre s arkadnih strojeva koje pamtimo iz djetinjstva
Tails nije vjeverica, nego mladi lisac sa dva repa.
Istina! Hvala na ispravku!