Oni koji su do sad već pratili Kurzivovu seriju članaka s nazivom “Retro recenzija” (do sad sam obradio Silent Hill 2, Blood, 3 stare igre s arkadnih strojeva, Seginog Sonica, Heretic, Flinka i Sanitarium) znaju da sam osobno veliki ljubitelj pucačina, pogotovo staromodnijih pucačina iz 90-ih i 2000-ih. No, retro pucačina koju ćemo danas zajedno proanalizirati ostavila me u čudnom dualnom raspoloženju (što mi se s igrama događa dosta rijetko). Pucačinu obično volim ili mrzim. A ispada da Rise of the Triad volim i mrzim istodobno, i zapravo ne znam što bih o njoj mogao poentirati, jer radi se istodobno o vrlo originalnom i hrabrom i poprilično glupom konceptu.

Igra koja se umalo nije dogodila

Ova igra napravljena je 1994. a izdana davne 1995. godine i jedna je od prvih 3D pucačina koje su uslijedile iza djedova svih FPS-ova, igara Wolfenstein 3D (1992.) i Dooma (1993.). Štoviše, ova je igra originalno bila pripremana kao direktni nastavak Wolfenstein 3D-a, no nakon što je odrađen već veliki dio razvoja projekta, John Romero je kontaktirao tim koji je radio na ROTT-u i otkazao projekt kako bi sva pozornost javnosti bila usmjerena na jednu od najznačajnijih igri svih vremena, Doom 1, koji se u to vrijeme spremao biti predstavljen javnosti.

No, developeri Rise of the Triada u vrijeme otkazivanja projekta već su bili odradili toliki dio posla da im se činilo potpuno neprihvatljivo sav svoj trud i ideje baciti u smeće. Stoga su kao nova firma Apogee Software preuzeli projekt, iz njega pobacali sve direktne reference na Wolfenstein i dovršili igru. Rezultat je jedna poprilično uvrnuta pucačina prepuna netipičnih i mjestimično potpuno neozbiljnih ideja, a u njoj se, usprkos svemu, i dalje dobrano vidi Wolfensteinovo naslijeđe.

O čemu se radi?

Radnja same igre (nakon preuređivanja koncepta nastavka Wolfensteina) vrtjela se oko tima marinaca koji je pristao uz obale otoka na kojem je veliki samostan koji su zaposjele snage militantnog kulta znanog kao “Triad”. Kult vodi mistični El Oscuro koji planira započeti plan za osvajanje svijeta uništenjem Los Angelesa nekim novim tajnim oružjem. Vaš tim od nekoliko marinaca ušulja se na otok kako bi doznali što više o planovima kulta, no patrola uništava njihov čamac te se heroji više ne mogu vratiti kući već mogu samo pokušati probiti kroza cijeli samostan, sve do pećine samog El Oscura i eliminirati ga.

Ok. Za sad, prema radnji, ova pucačina djeluje poprilično tipično, zar ne? No, sve se to mijenja odmah čim započne prvi nivo ove orgije nabacanih, nepovezanih i (samo) ponekad urnebesnih ideja.

Više likova, a sve isti drek

Sučelje ROTT-a tipično je za rane 3D pucačine. Počinjete s pištoljem u rukama i istražujete samostan iz prvog lica, pritom pucajući na sve što se miče. Usput na ekranu imate healthbar i prikaz municije (kada je to potrebno), skupa s brojčanikom bodova (hm?), štopericom i informaciji o tome s kojim likom igrate.

Da, prva velika inovacija u odnosu na Wolfenstena i Doom jest ta da u ROTT-u možete izabrati jednog od nekoliko glavnih likova, pripadnika vašeg tima marinaca. Tako će se neki likovi sporije kretati mapom, ali će moći podnijeti mnogo više rešetanja od manjih likova koji će biti brži ali će zato “skiknuti” čim popiju par metaka. No, znate što? Ove razlike između likova na kraju su ispale poprilično nebitne, jer u ničem esencijalnom ne mijenjaju vaš doživljaj ove igre i posve vas sigurno neće potaknuti da još jednom odigrate cijelu prokletu stvar s novim likom. Ovo je prvi od mnogih koncepata ove igre u kojima se ogleda njezin kaotični razvoj te nedorečenost i dezorijentiranost njezine “umjetničke vizije”.

Mješavina Dooma, Super Marija i Crash Bandicoota! (Koji k?)

Kada počnete napredovati kroz igru, odmah će vam u oči zasigurno upasti nekoliko važnih stvari. Kao prvo, dizajn samih neprijatelja (koji se, usput rečeno, kroz igru ponavljaju do iznemoglosti, sve dok već ne dosade i bogu i vragu) vrlo upadljivo podsjeća na nacističke vojnike, iako bi u ovoj igri trebali predstavljati tzv. “kultiste”. Očito je produkcijski tim već imao gotove modele neprijatelja kad je koncept igre morao biti promijenjen, pa su s modela neprijatelja vjerojatno samo izbrisali kukaste križeve i ubacili ih u igru takve kakvi su već bili.

Druga stvar koju ćete u samom početku primijetiti jest da ova igra zapravo nema blage veze kakva bi vrsta igre željela biti! Doslovno, u ovom čušpajzu spojeni su inače nespojivi koncepti iz pucačina poput Wolfenstena i Dooma, skupa s konceptima iz platformera poput Super Marija i Crash Bandicoota. (Wat!) Vjerujte mi da se ne zajebavam, to je doslovno mješavina koja vas ovdje očekuje!

Od elemenata klasične pucačine, tu su očekivani pogled iz prvog lica i pucanje iz oružja po hordama neprijatelja koji kao mravi plaze po mapama. No, onda se u takvu vrstu igre neki genijalac sjetio ubaciti velike plutajuće novčiće koje skupljate skačući po pomičnim platformama i trampolinima. Ako skupite dovoljno novčića, dobijate život – koncept preuzet izravno iz jebenog Super Marija! Pojava ovih ogromnih levitirajućih novčića, dakako, nije se ni na koji način uopće pokušala opravdati u samoj radnji, već je koncept ubačen u igru just for the fuck of it! I ova kombinacija pucanja iz mitraljeza i skakanja po platformama i trampolinima djeluje inovativno i urnebesno u prvih nekoliko minuta, a idućih 5 sati igre vam se čini samo poput velike i zamorne kočnice koja vas usporava na svakom koraku.

Iz igara poput Crash Bandicoota (znate ju, to je onaj 3D platformer u kojem kojot skače uokolo i skuplja jabuke, pritom izbjegavajući zamke, jame i neprijatelje) preuzet je pak koncept izbjegavanja raznih vrsta zamki razasutih po nivou. Tako ćete mnogo češće nego biste to željeli biti spriječeni od napredovnja jer ćete morati smisliti način da preskočite, zaobiđete ili isključite ogromne rotirajuće noževe, plamenobacače i pomične zidove koji vas nastoje smrviti u pljeskavicu. I opet, na početku se ovo čini originalnim i čak “fora” dodatkom FPS žanru, no uskoro vas počinje izluđivati!

Vizualna komponenta ispod očekivanja, čak i za 90-e

Sad, gledajte. Već iz gornjih redova očito je da se radi o ne baš razrađenoj ni promišljenoj igri. No u uvodu sam rekao da ju istovremeno i mrzim i volim. Stoga ću vam sad što sažetije nastojati nabrojati pozitivne i negativne njezine strane koje sam primijetio pri igranju.

Kao prvo, mora se istaknuti da je sama vizualna komponenta igre jednostavno lijena i nemaštovita. Tijekom cijele igre morate proći četiri velike sekcije, a svaka od njih sadrži 8 nivoa (zadnja iznimno sadrži njih 10). A problem je u tome što većina mapa, tekstura, zamki i neprijatelja kroz svih tih jebenih 34 nivoa izgleda praktički isto!!

Uz to, svakako treba reći i da je dizajn nivoa toliko monoton a labirintski da ćete se nebrojeno puta do kraja užasno naživcirati jer nećete imati blagog pojma niti gdje idete, a bome niti koja vrata ste upravo otvorili povlačenjem neke poluge, kao niti na kojem dijelu nivoa se ona uopće nalaze! Sve izgleda isto, i da uokolo ne ostavljate trag od razbacanih mrtvih tijela, teško biste uopće znali vrtite li se konstantno u krug ili pak napredujete!

Impotentni i dosadni neprijatelji

Postoji nekoliko osnovnih vrsta ljudskih neprijatelja (vojnika), a 90 posto njih upoznat ćete u prvih nekoliko mapa igre, te će se oni ponavljati u beskraj sve do kraja igre. Uz to, ovi neprijatelji nisu niti vizualno zanimljivi, glupi su ko stup, repetitivni i predvidljivi. U drugoj sekciji igre upoznat ćete još nekakve oklopljene idiote koji na vas bacaju rakete te su mnogo otporniji, u trećoj sekciji tu će biti 2 vrste nekakvih borbenih robota koji izgledaju kao kante za smeće, a u četvrtoj sekciji napast će vas i zombi-redovnici (na čijem se dizajnu po ničem ne vidi da su zombiji, već izgledaju kao obični redovnici koji na vas prde nekakve magije i pritom se beskrajno iritantno glasaju).

Jedino pozitivno što se može reći o neprijateljima jest to da ih ima mnogo (pa je igra relativno izazovna, uglavnom u kasnijim stadijima igre), i da se neprijatelji ponekad, ako ih pogodite raketom ili odgurnete na rotirajuće noževe, doslovno rasprsnu, a njihova krv i očne jabučice počnu vam kliziti po ekranu! A ako neprijatelja zapalite, on će vam se složiti pod nogama poprimivši oblik spaljenog kostura! To je doista fora, moram priznati, no događa se daleko prerjetko da bi unijelo osjećaj raznovrsnosti u ovo igralačko iskustvo.

Teksture upotrijebljene u nivoima također su nevjerojatno ponavljajuće, nemaštovite, sive i dosadne, tako da ćete negdje oko polovice igre shvatiti da ovo nije iskustvo koje će vas nagraditi sretanjem nečega značajno novoga i željet ćete igru samo što prije privesti kraju. Osim toga, nevjerojatno su loše riješena i oružja koja vaš lik ima na raspolaganju.

Tko je osmišljao ova oružja??

Odmah u prvih 10 minuta igre pronaći ćete dva osnovna oružja – pištolj i mitraljez. No, sva je zabava oduzeta iz njihove uporabe time što vam je za njih na raspolaganju neograničeni broj metaka, što su užasno dizajnirana i glasaju se nevjerojatno neprirodno i iritantno.

Treću vrstu oružja obuhvaćaju “bazuke i raketobacači” (ne znam kako da ih drugačije nazovem). Oni predstavljaju zanimljiviji dio borbe. Municija im je strogo ograničena, a njihovo je djelovanje začuđujuće raznoliko. Tako u ovoj skupini oružja imate ona koja ispucavaju normalne rakete, kao i ona koja ispaljuju plamene kugle, zidove vatre, rojeve raketa, rakete na navođenje, pijane rakete koje lete uokolo nasumično i slično… Kasnije možete pronaći i oružja poput magične bejzbolske palice koja funkcionira i kao hladno i vatreno oružje, te magične štapove koji ispucavaju naboje energije (what da fuuuuck??).

No, glavna “caka” je što, osim idiotski osmišljenog pištolja i mitraljeza, od svih ovih ostalih maštovitih oružja možete nositi točno jedno odjednom! Tako ste konstantno prisiljeni ostavljati za sobom fora i učinkovita oružja samo da biste pokupili neko novo govno koje će vam nepredvidljivo eksplodirati pod nogama i ubiti vas, lol!

Možete se pretvoriti u psa, nadrogirati se ili postati loptica za fliper!

Među bizarnije komponente Rise of the Triada spadaju definitivno razni itemi i power-upovi koje je moguće pronaći po mapama. Ono svojim djelovanjem variraju od vrlo korisnih do štetnih, komičnih i upravo idiotskih efekata. Tako uz određene iteme možete postati “bog”, što znači da ste nakratko neranjivi i sve neprijatelje u vidnom polju satirete magičnim kuglama koje ispucavate iz ruku. No, drugi item pretvorit će vas u psa. Da, doslovno u psa (???). Tako ćete neko vrijeme trčati okolo mapom bez oružja, lajući i grizući neprijatelje za grkljan.

Također možete pokupiti i iteme od kojih ćete se natripati te će vam ekran početi nekontrolirano bljeskati, ili pak iteme zbog kojih ćete se poput loptice za fliper početi odbijati od zidova, sve dok najvjerojatnije ne završite raskomadani u nekoj zamci jer niste u stanju upravljati kretanjem vašeg lika.

Ne znam u kojem su točno trenu autori ove igre odlučili u potpunosti uništiti bilo kakav realizam ili smisao radnje ove igre, no to im je svakako pošlo za rukom jer ovu igru nakon svih ovih nebuloza ne možete shvatiti ozbiljno sve ni da hoćete! I doista, ovi itemi su jedna od besmislenijih i zabavnijih komponenata igre, no cijela igra je, tragično, i uz pomoć njih još uvijek (većim dijelom) jednostavno monotona.

Glavne borbe

Na kraju svake sekcije od po 8 mapa naići ćete na jednog od četiriju glavnih neprijatelja, 4 glavna komandanta kulta. Prvi je neka bezlična vojničina koja vas samo pokušava dokrajčiti zoljom. No drugi glavni boss zato lik u invalidskim kolicima, a iz kolica na vas puca projektile i granate! Treći po redu je nekakav robot koji je možda među najtežim izazovima u igri jer je nevjerojatno brz i samo vas zasipava projektilima. Četvrti i zadnji je, dakako, vođa El Oscuro, a borba s njim predstavlja jedan od najinovativnijih elemenata ove igre. Ova je posljednja borba koja se proteže kroz čak 3 nivoa, praktički jedan od glavnih razloga što nisam požalio igranje ROTT-a do kraja!

Što više napredujete prema zadnjoj četvrtini igre i samom El Oscuru, u striktno ratno ozračje dotadašnjih nivoa počinju se uvlačiti magijski motivi (čarobna oružja, zombi-redovnici i slično), što konačno počinje pridodavati koliku-toliku raznolikost igranju (iako se to događa daleko prekasno u igri). Ne znam kakvog ovo ima smisla, osim što to valjda označava da se približavate zadnjem neprijatelju.

Kad se u pred-predzadnjem nivou konačno suočite s El Oscurom, on vas prvo napada u svojoj ljudskoj formi u kojoj jednostavno izgleda kao zakukuljeni čarobnjak koji može lebdjeti i na vas ispucava razne pogubne magije. Normalno, pokušavate mu uzvratiti cijelim svojim arsenalom oružja, ali nakon nekog vremena shvaćate da on jednostavno odbija umrijeti. Na ovom mjestu uvijek mi se događalo da čistom slučajnošću pobijedim ljudski oblik El Oscura, nemajući pojma kako sam to zapravo postigao. Nakon istraživanja na netu, došao sam do podatka kako je trik u tome što se na njega zapravo ne smije pucati, jer mu se time diže HP, a ako ga samo ostavite na miru, tada mu HP bodovi padaju (??). Ako je to doista tako, tada to nema baš nikakvog smisla i užasno je loše izvedeno jer niti u jednom trenu ne dobivate nikakav nagovještaj toga da zapavo ne biste trebali pucati u glavnog neprijatelja!

Kako god, nakon nekog vremena El Oscuro poprimit će svoje čudovišno obličje i odjednom se pred vama prometnuti u “zmiju” sačinjenu od nekoliko velikih, raznobojnih i čudovišnih El Oscurovih glava (koji k??). Ova iznenadna promjena doista je efektna, pogotovo zato jer u cijelom dosadnom toku igre ne vidite ništa slično ovome. U predzadnjem nivou trčite za zmijom-Oscurom izbjegavajući prepreke, dok on pokušava uteći u svoju pećinu.

U zadnjem nivou napokon se nalazite u El Oscurovoj pećini gdje započinje vaša borba protiv zmije/glave/Oscura sve do smrti. Cijela ova finalna borba kao da uopće ne pripada ostatku igre! Sve je u njoj novo i svježe, od čudnih novih tekstura, načina borbe, pa sve do čudovišnog obličja El Oscura. S obzirom na to, ovo je apsolutni vrhunac cijele igre, i jedini njen dio kad sam doista bio zainteresiran, nabrijan i uzbuđen, pogotovo zato jer El Oscura nije lako pobijediti, i opet postoji određena “caka” prema kojoj se morate protiv njega boriti.

I za kraj – jedna prljava prijevara!

Pa ipak, ovo ne bi bio ROTT da autori nisu našli način za zasrati i ovu posljednju uzbudljivu bitku. Stvar je u tome da u igri možete postići loš i dobar završetak. U lošem završetku ne uspijevate spasiti čovječanstvo jer osim El Oscura niste pobili i njegov nakot (El Oscuro je, izgleda, neka vrsta aliena ili koji već k, zato jer liježe slinava jajašca sa svojim nakotom (wut?!) koji morate pronaći i uništiti na posljednjem levelu). No, u prvom igranju gotovo ćete sigurno izvući loš završetak jer ne postoje apsolutno nikakve indicije da na zadnjoj mapi morate pronaći čak tri vrlo dobro skrivene sobe s El Oscurovim jajima koja treba uništiti. A ovakav jeftini trik da bi vas se prisililo da cijeli ovaj drek odigrate od početka zato se doima poput jednostavne prijevare!

Zaključak

Da sumiramo – Rise of the Triad zasigurno je jedna od najlošijih kultnih pucačina iz 90-ih godina. Postoje i lošije od nje, no one su sve od reda zaboravljene. ROTT spada u onu vrstu retro FPS-ova koje i danas spominju hipsteri i poklonici starijih stvari, no svojim konceptom, izvedbom i kvalitetom jednostavno nije, za razliku od mnogih drugih pucačina iz tog doba, preživjela sud vremena te danas izgleda uglavnom nemaštovito, konfuzno i nebulozno.

Pa ipak, preporučio bih da barem jednom u životu zaigrate ovu igru, no samo pod uvjetom da ste iskreno znatiželjni vidjeti koliko daleko je bilo moguće u 90-ima otići s eksperimentiranjem u križanju igraćih žanrova.

***

Preporučeni tekst: Retro recenzija: Najkrvavija igrica svih vremena stara je već 21 godinu