Danas zajednički bacamo pogled na svježe izašlu zbirku poezije Nevidljivo more priznatog domaćeg pjesnika Tomice Bajsića. Inače, ovaj je lik pjesnik, prozaik, prevoditelj, grafički dizajner i ilustrator, a uz to i mnogo putuje. Dakle, reklo bi se – svestran. Prevođen je na dvadesetak jezika, a Nevidljivo more mu je peta zbirka stihova. Uz stihove je objavio i dvije knjige putopisa te jednu slikovnicu. Pa da vidimo kakve dojmove imam s vama podijeliti nakon čitanja njegove najsvježije tiskane zbirke.

Uvodne opaske o zbirci

Nevidljivo more izašlo je lani, dakle 2018. godine, u nakladi izdavačke kuće Fraktura. Radi se o poetskoj zbirci u kojoj, uz klasične stihove, možemo pronaći i ponešto uradaka koji bi se mogli svrstati u pjesničku prozu. No, sama granica između poezije i pjesničke proze u ovoj je zbirci gotovo nepostojeća, jer Bajsić, okušavajući se u obje pjesničke forme, svoje zapise uvijek oblikuje u stilu vlastitoga intimnog dnevnika.

Iz tog razloga, poezija u Nevidljivom moru izrazito je narativna, bez obzira radi li se o poeziji u prozi ili stihu. Bajsiću je glavni cilj na papiru “uhvatiti” neku usputnu impresiju s putovanja, poneku osobnu misao ili naizgled svakodnevni događaj koji ga se posebno dojmio. Stoga se njegova poezija ovdje mnogo više oslanja na naraciju nego li na metaforičnost.

Pa ipak, usprkos njezinoj narativnosti, ponešto sam neodlučan u svrstavanju Nevidljivog mora među tzv. stvarnosnu poeziju, prvenstveno stoga što se Bajsićeva poetika stilski značajno razlikuje od drugih naših poznatih autora stvarnosne poezije, poput recimo Borisa Marune. Jer, Bajsića, za razliku od većine naših stvarnosnih poeta, ovdje ne zanimaju ni satira, ni ironija, kao ni socijalna angažiranost, već isključivo introvertni svijet vlastitih dojmova i uspomena. Stoga bi ovu zbirku poezije nazvao, recimo, nekom vrstom stvarnosne poezije u kojoj je zastupljena i neka nova te za stvarnosnu poeziju netipična senzibilnost.

Što vas u ovoj zbirci očekuje?

Moram reći, iako mi ova zbirka nije baš savršeno legla kao cjelina, ipak je pravo zadovoljstvo u današnje doba vidjeti da netko još uvijek izdaje poeziju namijenjenu ljudima, a ne akademskim šarlatanima. Bajsićeva je poezija iznimno nepretenciozna i izravna, a to mislim kao najveću moguću pohvalu, jer je očito da su ovo pjesnički zapisi pisani bez prikrivenih karijerističkih motiva – iskreno i instinktivno. U moru današnje hipermetaforičke poezije koja je uspješno uspjela od pjesništva otjerati 95% nekadašnje čitalačke publike, naići na jednostavnost, iskrenost, proživljenost i komunikativnost u nečijem pjesničkom jeziku čini se poput melema na ranu.

S druge strane, iako hvalim Bajsićev općeniti pristup pjesništvu, to ne znači da nemam zamjerki što se tiče konkretnog stila ove knjige.

Pjesme u Nevidljivom moru ugrubo bi se tematski mogle podijeliti na: a) putopisne pjesme; b) pjesme koje prenose neki dojam; te c) pjesme koje prepričavaju kakvu osobnu zgodu, pritom joj pridavajući neko novo poetsko značenje.

Od ove tri vrste pjesama u zbirci, osobno su mi se najnezgrapnijima činile Bajsićeve putopisne pjesme, iako sam gotovo siguran da je sam autor na njih zapravo najponosniji. Razlog zašto mi se nisu pretjerano svidjele nije u tome što bi to bile bezidejne ili loše napisane pjesme. Daleko od toga. No, ovim uracima zamjetno fali jedna doza zdrave univerzalnosti.

Zamjerke – egzotika koja je sama sebi svrhom

Što mislim pod time kad kažem da Bajsićevim putopisnim pjesmama fali univerzalnosti? Pa, u njima autor konstantno forsira egzotične strane riječi i imena lokacija koje prosječnom čitatelju ne znače baš ništa. Tako se u ovim pjesmama nalazimo suočeni s paradom riječi poput Xixuau, Yanomami, Tiquie, Jaupuri, mamihlapinatapai, Cabo Frio, itd. Nesumnjivo autor toliko inzistira na ovim stranim nazivima jer ga za svakog od njih veže neka vrlo intimna i jaka asocijacija ili uspomena. No, običan čitatelj pred ovim se riječima nalazi kao pred zidom, jer one njemu ne govore baš ništa posebno, a Bajsić ih često rabi upravo kao da pretpostavlja ili da kontekst nije uopće potreban, ili da svi nekim čudom već unaprijed znaju kontekst, iako egzotika o kojoj piše nikako ne spada u “opće znanje”.

Ne mogu se oteti dojmom da se autor često upravo razmeće egzotičnim imenima da bi nam pokazao kako je on pravi svjetski putnik. Ali to ide na štetu same njegove poezije, jer u trenucima dok počne nabrajati riječi koje samo njemu predstavljaju određenu intimnu referencu, on zapravo prestaje komunicirati.

Nesumnjivo, autor smatra da bi neupućeni čitatelj mogao uživati i u samom melodioznom zvuku njemu nepoznatih riječi, no prosječan čitatelj ove riječi, dakako, ne zna čak ni ispravno pročitati (ja posve sigurno ne znam). Sve to remeti tečnost izraza i jasnoću pjesničkih slika u pjesmama koje su inače ispripovijedane neopterećenim i “usputnim stilom”. Da Bajsić samo nema toliku potrebu imenovati svaku stvar kao na geografskoj karti, ove bi pjesme značajno dobile na univerzalnosti i u njih bi se mogao uživjeti svatko tko je ikad putovao. Ovako, to su samo osobni zapisi nekog Bajsića.

Pohvalni elementi Bajsićeve poetike

U ostatku pjesama u Nevidljivom moru srećom prevladava znatno univerzalniji pripovjedački karakter. Tako, čak i kada autor pripovijeda o nekom posve osobnom dojmu ili sjećanju (šetnja s psom, susret s prosjakinjom, razgovor s časnom sestrom, crtački pokušaji njegove buduće ljubavi, itd.), on pripovijeda o tim stvarima tako da se svatko može prepoznati u njegovoj situaciji. Stoga ove Bajsićeve pjesme često imaju karakter poučnih anegdota.

Iako se pjesnik metaforom i usporedbom služi rijetko i odmjereno, prvenstveno puštajući zapisane dojmove da progovaraju sami za sebe, onda kad se ipak odluči izraziti u prenesenom značenju, čini to izrazito elegantno i jasno, ne dopuštajući stilistici da postane svrha samoj sebi, već se prije svega fokusirajući na ono što ima za reći. Uz to, u njegovim se stilskim sredstvima osjeća da ovaj pjesnik ima i likovnu naobrazbu.

Ukratko, bih li vam preporučio ovu zbirku pjesama? Iako mi nije u potpunosti legla, definitivno smatram da ju je vrijedilo pročitati. Bajsić je estet iza čijih djela ne stoji tek puka želja za ekscentričnim i “elitnim” izražavanjem, već svoje pjesme potkrepljuje jasnom vizijom, proživljenim iskustvom i činjenicom da doista i ima nešto za reći umjesto da se samo pretvara kako govori. Da li se ponekad u svojim uspomenama i maštanjima zanese i “otpluta” predaleko? Svakako. No, to ne obezvrjeđuje ostale uspješne stihove u ovoj zbirci, kojih itekako ima.

***

Preporučeni tekst: Preporuka pet domaćih zbirki hermetične poezije: Zlatko Tomičić – Vražje oko (2/5)