Danas ću vam nastojati riječima prikazati svoje utiske o filmskom ostvarenju po imenu Zovi me svojim imenom. Izgleda da se radi o vrlo komercijalno uspješnom i od kritičara hvaljenom filmu (bio je, ako sam dobro razumio, i nominiran za Oscara), no ja osobno sve do sad nisam za njega čuo, jer baš i ne pratim vijesti iz filmskog svijeta, već potpuno nasumično gledam ono što mi se učini zanimljivim. Tako sam u ovo gledalačko iskustvo ušao praktički bez ikakve upućenosti o naravi ovog filma i o njegovoj popularnosti. No, zato smatram da sam u prikazu koji slijedi možda uspio zarobiti ponešto iskrenije dojmove nego li bih bio u stanju da sam se prethodno uputio u film.
Kao prvo, o čemu se u filmu radi?
Radnja filma Zovi me svojim imenom (u originalu: Call Me by Your Name) smještena je u idiličan mediteranski krajolik nekog malog talijanskog gradića tijekom ljetnih mjeseci 80-ih godina prošlog stoljeća. U fokusu priče je sedamnaestogodišnji mladić Elio, koji živi u višejezičnoj obitelji i vrlo je nadaren za glazbu. Eliov je otac profesor arheologije, te se tako dogodi da toga ljeta Eliova obitelj na nekoliko tjedana ugošćuje američkoga studenta Olivera, koji je u Italiju doputovao na terensku nastavu.
Dok se Eliov otac i Oliver bave proučavanjem i katalogiziranjem pronalazaka novih statua iz doba Rimljana, Elio se pokušava priviknuti na prisustvo samouvjerenog i ljepuškastog amerikanca u svojoj kući. Mladić usput krati ljetne dane čitajući, vozeći se biciklom idiličnim seoskim krajolicima i koketirajući s lokalnim djevojkama. Međutim, ubrzo postaje vrlo očigledno da Elio baš i ne podnosi starijeg, razvijenijeg i naočitijeg Olivera, koji ubrzo postaje predmetom zanimanja okolnih tinejdžerica.
Zaokret u radnji – ovo nije još jedna očekivana ljetna romansa
Eliova netrpeljivost prema Oliveru postaje iz scene u scenu sve očitija, jer se Oliver počinje upuštati u koketiranje s djevojkama iz Eliove skupine. Na ovom tragu odvija se prvih pedesetak minuta od ukupnih dva sata trajanja filma. Ako poput mene nemate pojma o ovom filmu, tada vas međutim očekuje svojevrsno iznenađenje. Naime, umjesto klasične priče o ljubavnom suparništvu između mlađeg i starijeg muškarca, ova se priča odjednom promeće u nešto sasvim drugo kada gledateljima “odjednom” biva stavljeno do znanja da Elio nije bio ljubomoran na Olivera zato što se bojao da će mu ovaj preoteti lokalne djevojke, već zato što je on želio Olivera za sebe.
Film tako oko polovice svoga trajanja zadobiva jedan posve drugačiji kontekst, pritom ne mijenjajući dotadašnje melankolično-slatko ozračje. No, sad je u središtu radnje razbuktala homoseksualna romansa između mladog (i maloljetnog) Elija i nešto starijeg Olivera.
Oni se počinju potajno sastajati, no Oliver strahuje da bi mogao emocionalno oštetiti svog mladog, potpuno neiskusnog i povodljivog ljubavnika, dok Elio strahuje od Oliverovog odbijanja te s užasom broji dane preostale do njegovog povratka u Ameriku. Cijelu ovu situaciju dodatno komplicira i to što su i Elio i Oliver, prije nego li su postali iskreni u pogledu svojih pravih interesa jednog prema drugome, oboje načeli romanse s okolnim djevojkama.
Ovo je vizualno šokantno lijep film
Nakon što sam odgledao ovaj film do kraja, imam nekoliko komentara koje smatram ključnima za upućivanje u to o kakvom se ostvarenju zapravo radi. Naime, iako mi uopće nije bio plan danas gledati neku gay filmsku romansu već sam jednostavno tražio film koji bi tematski bio vezan za ljeto, na kraju sam doista neočekivano mnogo uživao u ovom filmskom ostvarenju. Za to postoji nekoliko ključnih razloga.
Kao prvo, vizualni identitet filma je naprosto nevjerojatan. Spori kadrovi šetnje ruralnim cestama i vožnje biciklom seoskim krajolikom prezentirani su upravo spektakularno, poput predivnih, pokretnih razglednica. Najveći dio ovog očaravajućeg izgleda filma leži u njegovom kombiniranju mnoštva skladnih pastelnih tonova boja u većini kadrova, tako da sami film gotovo izgleda poput bajkovite fatamorgane uzrokovane ljetnom omarom i sunčanicom.
Sporost, snovitost i melankolična atmosferičnost
Ovakva raskošna i organska filmska fotografija savršeno pristaje uz spori i atmosferični ritam naracije. U doista mnogim scenama ne događa se doista ništa osim što se prikazuje jednog od glavnih likova utonulog u misli naspram vizualno spektakularne scenske pozadine. Iz svih pora ovog ostvarenja doslovno se cijedi ljetna fjaka i blaga melankolija koju poznaje svatko tko je bar nekad provodio ljeto u besciljnim sanjarenjima. No, u svakoj od ovih naoko “radnjom besadržajnih”, dugih i sporih scena zapravo se nalazi poneki suptilni detalj koji simolički prikazuje protagonistova unutarnja previranja ili raspoloženja.
Ovo je jedan od onih filmova koji su napravljeni s toliko ukusa i stila da nekoliko dana nakon njega nećete imati volje za gledanjem drugih filmova, jer će vam se nakon ovakve gozbe filmskih boja i impresivnih scenografija većina drugih ostvarenja učiniti beznadno sivima i vizualno “bljutavima”.
Tko su ovi glumci??
Druga najveća pohvala svakako mora ići na račun svih glumaca u filmu Zovi me svojim imenom. Čak i glumci koji su tumačili potpuno sporedne likove poput lokalnih seljaka koji u miru okopavaju svoje vrtove toliko su se stopili s ovim ostvarenjem da u njima doista nema ničega lažnog, već doista izgleda da ti ljudi cijeli svoj život žive u krajoliku u kojem ih se snimalo.
Što onda uopće reći na račun glavnih glumaca koji su tumačili uloge Elia, Olivera, Eliovih roditelja i lokalnih djevojaka? U niti jednom dijelu filma čovjek nema dojam da ovi ljudi glume. Svaka gesta i svaka linija dijaloga dolaze im toliko prirodno da bi čovjek, pod uvjetom da iz filma nestane bajkovitog kadriranja i palete boja, mogao zaboraviti da gleda igrani film i pomisliti da gleda dokumentarac.
Interakcija između Elia i njegovih roditelja doista se čini kao punokrvna interakcija između roditelja i sina, a kemija između ljubavnih parova na setu također se uopće ne čini glumljena. To je tim fascinantnije zato što, tijekom kratkog istraživanja na netu, netom nakon odgledanog filma, nisam pronašao nikakvu informaciju koja bi upućivala na to da su glumci koji su tumačili likove Elia i Olivera homoseksualci u stvarnome životu. No, to govori sve o njihovim glumačkim sposobnostima koje su doista pet razina iznad svega što Hollywood nudi.
Bez propovijedanja i moraliziranja
Još jedna zanimljiva komponenta ovog filma jest ta da niti u jednom trenu on ne skreće s puta pričanja priče isključivo o ljetu, prvoj ljubavi, čežnji i neminovnom rastanku. Drugim riječima, u filmu nema nikakvih scena u kojima bi se netko okomljavao ili napadao ovaj gay par, već oni jednostavno diskretno uživaju u zajednički provedenim vremenu, pritom se brinući jedino da Eliovi roditelji ništa ne doznaju. No, i ova komponenta tajenja cijele afere roditeljima predstavljena je tako suptilno, kao da je jedini razlog tajnosti taj što Elio ima tek 17 godina.
Njegovi roditelji do kraja filma čak i doznaju istinu o sinovljevom odnosu s Oliverom, no iz filma su i dalje odsutne bilo kakve konotacije o društvenoj diskriminaciji. Elio je, umjesto toga, prihvaćen i poduprijet u teškom vremenu nakon neminovnog rastanka s Oliverom.
Sve ovo vrlo je važno jer bi bilo kakve naznake ideološkog propovijedanja ili držanja moralne prodike vrlo učinkovito uništile cijelu sanjivu i nostalgičnu atmosferu filma. Stoga mi je vrlo drago da su se autori suzdržali od moraliziranja te ovu homoseksualnu ljetnu ljubavnu priču velikom većinom tretirali jednostavno kao ljetnu ljubavnu priču, i ništa više od toga.
Zaključak
Nemam više za dodati baš ništa osim toga da preporučujem ovaj film svima – prvenstveno ljubiteljima vizualno impresivnih i ambientalnih filmova. Ovo je savršen ljetni film koji će vas natjerati da se prisjetite koliko čarobno i gorko-slatko mogu izgledati sunčani mjeseci na uspavanom Mediteranu. Pritom bih rekao da doista nema previše veze konzumirate li inače filmove s gej tematikom ili ne. Meni osobno ovakvi su filmovi gotovo potpuna nepoznanica, pa sam ipak proveo doista ispunjena dva sata gledajući ovaj nadahnuti umjetnički uradak.
***
Preporučeni tekst: Evo zašto ću pogledati novi film o Jokeru iako uopće ne marim za filmove o Batmanu
