Volite li horore? Kad ste posljednji put pogledali neki doista upečatljiv hororac koji se ne oslanja jedino na iznutrice ili jeftinu “BUU” taktiku? Među današnjim horor filmovima doista se rijetko može pronaći neki uradak koji je toliko dojmljiv, nepredvidljiv i potresan da radnja filma ostaje s vama danima i danima nakon gledanja.

Ako tražite preporuku za takvu vrstu horora, a pritom nikad niste odgledali U raljama ludila poznatog Johna Carpentera, tada obratite pažnju na ovaj kratki filmski prikaz. Zahvalit ćete mi kasnije, jer ovaj film je doista nešto posebno, iako je svojedobno financijski podbacio u kinima. Zato danas za njega i ne zna baš svatko, pogotovo među mlađim gledateljima.

Film koji se ne zaboravlja

Film U raljama ludila (In the Mouth of Madness) po prvi sam put pogledao sasvim slučajno, nasumično se uključivši u gledanje prilikom prikazivanja ovog uratka na nekom od naših TV kanala. Bilo je to prije nekih desetak godina. Sve od onda pa do danas, ovaj je film ostao negdje u mojoj podsvijesti, i svako toliko bih ga se sjetio kao “onog fakat originalnog horora koji sam slučajno pogledao”.

Tako sam godinama planirao ponoviti gledanje, kako bih provjerio hoće li me U raljama ludila uspjeti toliko impresionirati i po drugi put u životu. Jer, kad se nekog filma intenzivno sjećate i deset godina nakon što ste ga pogledali prvi i jedini put u životu, onda znate da vas se film stvarno dojmio.

Radnja filma

Radnja ovog filma zapravo je njegov glavni adut, a koliko horora to isto može tvrditi za sebe?

Ovaj netipičan uradak započinje u psihijatrijskoj bolnici u kojoj pratimo prijem novog pacijenta, Johna Trenta, donedavno vrlo uglednog istraživača prijevara i muljaža za neku osiguravateljsku firmu. Ostatak filma se zajedno s Johnom vraćamo u prošlost ne bismo li doznali kako je ovaj perspektivan čovjek završio u ludnici. Stvari postaju još interesantnije kad uočimo da je Trent zapravo poprilično normalan, no nema želju napustiti ludnicu, gotovo kao da se boji nečega što ga čeka u vanjskome svijetu.

Sve počinje tako što jedna ugledna književna kuća unajmi Johna Trenta da pronađe nestalog pisca jeftine no silno popularne horor beletristike po imenu Sutter Cane. Ovaj je pisac, naime, počevši raditi na svojem posljednjem i najiščekivanijem djelu odjednom nestao bez traga, a Trent ima zadatak pronaći pisca, izmusti od njega rukopis za novu knjigu, te pritom izvidjeti je li Cane lažirao vlastiti nestanak u promidžbene svrhe.

Johna Trenta istraga vodi u mali i živopisni gradić Hobb’s End u Novoj Engleskoj, o kojem je sami Cane pisao u više svojih horor uspješnica. Istražitelj pritom istovremeno i čita neka od prijašnjih Caneovih djela, koja su na glasu po tome što u nestabilnijih čitatelja mogu izazvati psihičke poremećaje. Trent, naravno, sve pripisuje vrlo neetičnoj marketinškoj kampanji izdavačke kuće te nastavlja s istragom, kao i s čitanjem Caneovog opusa.

Međutim, ovaj prirodni skeptik vrlo ubrzo shvaća da u ovoj priči ispod površine možda ima nešto više od jeftine reklamne prijevare, jer počinju ga mučiti bizarne halucinacije i noćne more, te doživljava neobjašnjive prostorno-vremenske pomake, a doznaje i da za gradić Hobb’s End navodno nitko živ nije čuo, kao da on ni ne postoji, osim u Caneovoj priči.

Međutim, kad napokon pronađe navodno nepostojeći gradić, Trent kao da se odjednom našao unutar nekog od Caneovih književnih djela, jer napušteni gradić vrvi grotesknim i nemogućim likovima i pojavama, a vrijeme u Hobb’s Endu kao da teče drugačije nego li u normalnom svijetu.

(NAPOMENA: nadalje slijede mogući spoileri – ako niste gledali film, nastavite s čitanjem nakon idućeg podnaslova.)

Međutim, stvari postaju doista bizarne kad Trent u srcu samog ukletog gradića napokon pronađe slavnog pisca. Jer, ispostavi se da Cane vjeruje kako piše svoje priče prema diktatu drevnih i zlih kozmičkih entiteta, te se stoga sve što on napiše obistinjuje i u samoj stvarnosti. Nadalje, Cane je svjestan da njegove popularne knjige namjerno izluđuju čitatelje, jer u tome je i plan – svaki Caneov čitatelj zapravo pada pod demonski utjecaj Starih, te nakon nekog vremena postaje ubojica i psihopat, a zatim i demon.

Knjiga koju Cane upravo završava zove se U raljama ludila, a pisac s njom namjerava ni manje ni više nego izazvati konačnu apokalipsu te pomračiti umove svekolike svjetske populacije i otvoriti prolaz između svjetova fikcije i stvarnosti, kako bi se čudovišni Stari mogli vratiti u naš svijet. Pritom Cane Trentu predaje rukopis ove apokaliptične knjige i nalaže mu da ga ovaj dostavi izdavačkoj kući i tako uništi svijet.

Trent ovo, naravno, odbija učiniti, sad već potpuno vjerujući u istinitost svih užasa kojima je svjedočio. No, ispostavlja se da Trent nema izbora, jer je i sam samo jedan od likova u novoj Caneovoj knjizi. Tako sve što Cane napiše, Trent mora i proživjeti prema unaprijed zadanom scenariju. Time mu se Cane zlokobno obznanjuje kao novopečeni bog našeg osuđenog svijeta, prema čijem diktatu od sad pa nadalje teče cijela stvarnost. Skršen spoznajama o vlastitoj fiktivnoj egzistenciji, kao i o neizbježnom kolapsu čovječanstva, Trent završava u ludnici nakon što u napuštenom kinu usred opustošenoga grada odgleda filmsku ekranizaciju Caneove najnovije knjige, i to sa samim Trentom u glavnoj ulozi.

Dojmovi o odgledanom

Kao što ste već do sad shvatili, U raljama ludila je film koji me se vrlo dojmio. Postoji više razloga za to, a ovdje ću ih pokušati maksimalno sažeti u nekoliko kratkih odlomaka.

Vrlo je očito da je film U raljama ludila rađen pod izravnim utjecajem horor pisaca poput H. P. Lovecrafta i Stephena Kinga. Od Kinga je preuzeta radnja s ukletim piscem kao jednim od središnjih likova, a i sami film smješten je u mali gradić u Maineu, gdje se događa radnja velike većine Kingovih romana. Od Lovecrafta je pak preuzet koncept drevnih i zlih kozmičkih entiteta koji iz sjene vrebaju priliku da se ponovno vrate u svijet koji je napučio čovjek. Zato ovaj film ima iznimno mračan, misteriozan i opresivan ton koji bi se mogao poistovjetiti s Lovecraftovom atmosferom “kozmičke jeze”.

Nadalje, iako se film obilato oslanja na Kingov i Lovecraftov književni opus, sama njegova radnja ipak je iznimno originalna. Kao prvo, lik pisca u ovoj je priči glavni negativac i gotovo sotonski lik, što je vrlo neuobičajeno. Uz to, miješanje postmodernističkih meta-filmskih elemenata s Lovecraftovim i Kingovim prokušanim horor motivima garantira gledateljima jedno vrlo maštovito, iznenađujuće, psihodelično, psihotično i jebeno zastrašujuće gledalačko iskustvo.

Naravno, radi se o poprilično starom filmu s čudovištima (snimljen je 1994.), pa morate biti spremni na to da praktični efekti u Raljama ludila u današnje doba ne izgledaju baš senzacionalno. No to je u slučaju s ovakvim uratkom doista od sekundarne važnosti, jer su i sama čudovišta zapravo sekundarna.

Ono što ovaj film čini doista sjebanim za gledanje jest način na koji se filmska radnja poigrava s unaprijed postavljenim očekivanjima gledatelja, te samim njihovim poimanjem onoga što je stvarno a što fikcija. Zato će se mnogi gledatelj, nakon što ugasi ekran, možda zapitati: ” A kako znam da baš JA živim u stvarnom svijetu? Tko mi to zapravo garantira?” A kad čovjek počinje sumnjati u vlastitu stvarnost, to može biti izrazito intenzivno i stravično iskustvo, što nam demonstrira i sami film.

Drugim riječima, iako se radi o iznimno originalnom i pametno osmišljenom filmu, on je, iako intelektualno poticajan i maštovit, i dalje vrlo uznemirujuć za gledanje, kao što bi to svaki pravi horor trebao i biti.

Ovaj film svakako bih preporučio svakom pokloniku Kinga, Lovecrafta i horora općenito, jednako kao i skepticima koji smatraju da horor ne može biti umjetničko djelo koje tjera na razmišljanje.

***

Preporučeni tekst: Najiščekivaniji horor godine, “Ono: Drugo poglavlje” konačno je u kinima. Koja je krajnja presuda: “hIT” ili “shIT”?