Ako ste mislili da ću vas u novoj godini poštedjeti predstavljanja poezije koju osobno probavljam, prevarili ste se. Dobar dio bloga Kurziv.net usredotočen je upravo na književne teme, ma koliko to nepopularno u današnje vrijeme bilo (pogotovo s gledišta interesa publike i čitanosti online članaka). Tako vam danas predstavljam zbirku poezije koju sam pročitao pred kraj prošle godine i od koje, iskreno rečeno, nisam doista ništa očekivao, no knjiga me ipak poprilično ugodno iznenadila, da ne kažem – osvojila. Radi se o zbirci Dva puta za jug pjesnikinje Lare Mitraković.

Pjesnikinja odrasla na otoku – zatočena u gradu

Pretpostavljam da je u kontekstu predstavljanja ove zbirke važno reći da je autorica rođena na otoku Visu, gdje je i provela djetinjstvo, prije nego li je dospjela u Zagreb. Ova biografska činjenica čini glavnu motivsku okosnicu zbirke Dva puta za jug, knjige koja se vrti oko čežnje za rodnim zavičajem i nostalgije za jednostavnijim danima djetinjstva. Ipak, vizija Visa u Larinoj knjizi daleko je od idealističnog, a time i od patetičnog akvarela.

Putujući mislima kroz vlastite uspomene, autorica nam predstavlja jednu dualnost vlastitih osjećaja vezanih uz rodni zavičaj i osobnu prošlost, koje istovremeno idolizira, no u njima pronalazi i mnoge crne mrlje koje onečišćuju sliku djetinjstva na otoku kao nekog privatnog “zlatnog doba”. Tako su glavna raspoloženja ove introspektivne i osobne zbirke zapravo melankolija i potisnuta tuga. Ovim emocijama autorica vješto barata u namjeri oslikavanja osobnog pejzaža koji se podjednako sastoji od zlatno žutih te blatnjavo sivih mrlja boje.

Dakako, kao svojevrsni kontrast otočnoj tematici (koja je stvar prošlosti), autorica se bavi i sadašnjošću, tj. obitavanjem u gradskom pejzažu koji je “zagađen” čežnjom za južnim predjelima. Prošlost i sadašnjost sastaju se i bar na trenutak pomiruju u pjesmama u kojima se tematiziraju ljetni odlasci na more, te povratak u rodni zavičaj. Iako pjesnikinja osjeća kako u sadašnjem vremenu u neku ruku više ne pripada ni otoku ni gradu nego je zaglavljena u ničijoj zemlji između ta dva pola, mnoge pjesme o “turističkim” povracima na otok ispadaju jedine pjesme ove zbirke u kojima autoričine misli zvuče relativno sretno (ili barem pomireno sa sobom).

Osebujan stil na razmeđu između kronične melankolije i neozbiljnosti

Ono što me posebno zaokupilo u samom Mitrakovićkinom pjesničkom stilu predstavljenom u ovoj knjizi jest njezina sposobnost da ove podvojene osjećaje otuđenosti, melankolije i depresije te zaigranosti, bezbrižnosti i djetinje naivnosti efektno kombinira zajedno. Tako iz pjesme u pjesmu pratimo pjesnički subjekt koji čas govori emotivno nabijenim i melankoličnim stilom, prisjećajući se raznih nepravdi i propuštenih životnih prilika, no pjesnikinja često odmah zatim progovara stilom koji je gotovo infantilan, u smislu da podsjeća na dječje brojalice, tepanje ili na dječje očuđeno zadržavanje na trivijalnim svakodnevnim pojedinostima.

Ovaj je dvojni stil pisanja poprilično efektan u dočaravanju unutarnjeg raspoloženja nekoga tko je odrastao a da se u mislima nikad zapravo nije bio u stanju doista oprostiti s vlastitim djetinjstvom i doista zakoračiti u svijet odrasle “ozbiljnosti”. Stoga ovakvo odraslo-infantilno stihovanje smatram jednom od najuspješnijih karakteristika zbirke.

Ispovjedna poezija s dozom hermetične egzotike

Druga glavna osobina ove zbirke jest njezin ispovjedni karakter. Pjesnikinja bez ustručavanja na papiru pobrojava i analizira neke vrlo intimne trenutke iz vlastite prošlosti i sadašnjosti, pritom u ovoj zbirci nastojeći postići gotovo dnevničku pripovjednu notu. I doista, većina pjesama upravo se i sastoji od pobrojavanja brojnih minornih osobnih utisaka i doživljaja, kojih od trivijalnosti i dosade spašava brutalna iskrenost kojom su izneseni, kao i vrlo upečatljive pjesničke slike kojima se pojedine situacije predočavaju.

S druge strane, pjesnikinju kao da povremeno toliko zanese kopanje po vlastitoj unutrašnjosti da se počinje približavati točci u kojoj ispovjedna poezija prelazi u hermetičnu, nekomunikativnu, pretencioznu i zapravo bezvrijednu poeziju. Međutim, Mitrakovićka tu opasnu granicu hermetičnosti izraza nikad doista ne prekoračuje, već krajnju introvertiranost svoga pjesništva koristi kako bi vlastitu svakodnevicu prikazala u očuđenom, gotovo epskom svjetlu. Naravno, pritom se povremeno stječe dojam da je pjesnikinja nekad možda i previše opterećena vlastitim likom i životom, no opći ton iskrene spontanosti kojom se autobiografske sitnice prezentiraju čitaocu sugeriraju da autorica piše jedino i isključivo o sebi ne iz neke boležljive narcisoidnosti, već iz uvjerenja da jedino sama sebi nije strancem i zagonetkom.

Zaključak

Zaključujem ovaj zbir osobnih dojmova nakon čitanja konstatacijom da je Dva puta za jug jedna od doista rijetkih zbirki pjesama najmlađe generacije koju osobno mogu i želim preporučiti i drugima za čitanje. Zapravo, možda je to i jedina zbirka poezije najrecentnije generacije o kojoj se u medijima pozitivno pisalo, a koja doista objektivno nešto i vrijedi. Dva puta za jug knjiga je koja uspješno zaobilazi sva tumorna područja najnovije hrvatske poezije – od izbjegavanja besramnog kopiranja Pogačarovog i Jagićkinog akademsko-salonskog stila koji se sastoji od pompozne i nekomunikativne fragmentiranosti, kvaziintelektualnosti i hermetičnosti bez pokrića, pa sve do zaobilaženja trivijalne narativnosti nekih drugih mladih autora.

Mitrakovićkina zbirka stoji čvrsto na vlastitim nogama možda upravo stoga što ne ostavlja dojam da samu sebe shvaća smrtno ozbiljno. Iskrenost vlastitog izraza bitniji joj je od stilskog dodvoravanja raznim umjetno proizvedenim književnim veličinama. I zbog toga zaslužuje svaku pohvalu.

***

Preporučeni tekst: Recenzija: Zbirka poezije “Posvajanje neba” autorice Lane Derkač