Komparativno proučavanje svjetskih religija fascinantno je područje istraživanja. Ono ne samo da pomaže pripadnicima jedne religije bolje razumjeti pripadnike druge religije, već pripadnicima jedne religije omogućava i bolje shvaćanje izvora i razvoja vlastite religijske tradicije.

Kompariranje religija je dijalog a ne napad

Naravno, neki se hardcore vjernici upravo iz ovih razloga užasavaju komparativnog pristupa religijama, jer putem komparacije sličnih vjerskih motiva dobivamo poprilično jasan dojam o tome kako naše vjerovanje nije “jedino ispravno” i da svjetske religije, baš poput svjetskih kultura ili svjetskih jezika, vuku korijenje iz nekog drevnog praizvora, u ovom slučaju iz hipotetske “prareligije”.

No, ljudima jake vjere ova saznanja ne bi trebala biti prepreka na putu prakticiranja i življenja vlastite religije, već upravo suprotno! Međusobna srodnost religijskih motiva raznih religija stoga može biti shvaćena kao postojanje određene univerzalnosti u većini svjetskih vjerovanja. Kako će netko tu univerzalnost protumačiti, to je već njegova stvar. No, možda najzdraviji pristup ovoj spoznaji jest ona da sve svjetske religije imaju određene elemente naučavanja vrijedne pažnje i filološkog istraživanja.

Zato, iako ćemo danas ukratko usporediti neke uočljive sličnosti između legende o Kristu i legende o egipatskom bogu Ozirisu, poanta ovog teksta nije ismijati ni obezvrijediti ničija vjerovanja, kao ni diskreditirati religiju kao takvu. Umjesto toga, ovakvi komparativni tekstovi neka nam svima posluže kao most za prelazak u kontekst tuđe kulture s kojom se do tad nismo bili u stanju misaono poistovjetiti.

Ponešto o Ozirisu

Krist i Oziris religijske su figure koje dijele nekoliko vrlo uočljivih mitoloških podudarnosti, iako njihov nastanak razdvaja vremensko razdoblje od čak nekoliko tisućljeća.

O Kristu, vjerujem, znate već poprilično, pa za početak možemo reći nekoliko uvodnih riječi o egipatskom bogu Ozirisu. On je, kao i mnoga druga egipatska božanstva, prvotno bio zamišljen kao božanstvo Sunca. U kasnijoj mitologiji, međutim, Ozirisova uloga je prenamijenjena u boga Meseca, zagrobnoga života i uskrsnuća. Prvi dokazi o štovanju ovog božanstva potječu iz 25,/24. stoljeća prije Krista.

Faraoni su se u trenu svoga umiranja u egipatskom vjerovanju poistovjećivali s Ozirisom koji je također umro i ponovno oživio. Kasnije se ovo poistovjećenje dogodilo i između Ozirisa i svih umirućih Egipćana, koji su se nadali da će poput Ozirisa steći vječni život nakon smrti.

Osim kao bog zagrobnoga života te sudac mrtvih, Oziris je bio štovan i kao jedan od uzročnika života na zemlji, te se držao odgovornim za nicanje vegetacije i poplave Nila koje su dolinu egipatske rijeke činile vrlo plodnom, a neki su mu pripisivali i osobine božanstva koje je stvorilo svijet.

Ozirisova priča o smrti i ponovnom rođenju tumači se kao alegorija za cikličko kretanje prirode kroz godišnja doba (život-smrt-život). Oziris je bio vrlo popularno božanstvo sve do dolaska kršćanstva na područje Egipta.

Usporedba mita o uskrsnuću Ozirisa i Krista

Gotovo je neupitno da su egipatski religijski kultovi bili štovani na području gdje se kasnije razvila židovska vjera, i posve je vjerojatno da je između njih bilo preuzimanja i posuđivanja motiva, što ne znači da je kasnija religija jednostavna kopija prve, jer su židovstvo i kasnije kršćanstvo razvile svoje specifične mitove i svjetonazore.

Podudarnosti između kulta Ozirisa i kršćanstva najuočljivije su u priči o Ozirisovoj smrti, jer i za njega se, baš kao i za Isusa, vjerovalo da je pobijedio smrt.

Oziris je bio smatran božanstvom koje je poprimilo ljudski oblik i hodalo Zemljom. Ozirisov brat Set (u nekim tradicijama Typhon), koji se zamišljao u formi velike zmije, ubio je Ozirisa.

Nakon Ozirisova umorstva, prema jednoj verziji mita Set je raskomadao njegovo tijelo na mnogo dijelova koji su bili razbacani zemljom. Druga verzija mita govori da je Oziris umoren jer ga je Set na prijevaru zatvorio u drveni kovčeg i bacio ga u rijeku Nil da se utopi.

Oziris je umro u 28. godini svoga života ili svoga kraljevanja na Zemlji (broj dana u mjesecu lunarnoga kalendara), a nakon njegove smrti, Ozirisova supruga (ili prema drugim verzijama – sestra), božica Isis, sakupila je njegove dijelove tijela.. U drugoj verziji mita, Isis pronalazi kutiju s tijelom svoga utopljenog muža.

Kako god, nakon što Isis ponovno spoji sve dijelove Ozirisova tijela ili pronađe njegov utopljeni leš, pokušava ga nanovo oživjeti i obrnuti proces propadanja njegova tijela, što je mitološka pozadina famoznog egipatskog rituala mumuficiranja leševa kako bi ih se očuvalo od propadanja.

Oziris biva vraćen u život te Isis s njim zatrudni. Nakon toga, Oziris se, izgleda, ne održava u životu na zemlji, već postaje božanski sudac zagrobnoga života koji sudi dušama umrlih ljudi, te im nudi vječni život poput svojeg, ili ih pak prepušta zagrobnim mukama kako bi ih kaznio za grijehe počinjene za života.

Isis je neko vrijeme nakon Ozirisove smrti rodila sina Horusa koji je ubio zmiju Seta/Typhona i tako je Ozirisovo umorstvo bilo osvećeno, a Horus se štovao kao novo utjelovljenje Ozirisa na Zemlji.

Zaključak

Kao što možemo vidjeti, postoji nekoliko vrlo uočljivih sličnosti između lika Ozirisa i Krista. Oboje su bili štovani kao bogovi u ljudskom liku koji su se pojavili na zemlji, oboje su bili umoreni, oboje su se vratili iz mrtvih, kroz oboje se ljudi prerađaju u zagrobnome životu, i oboje sude dušama nakon smrti. Prema nekim izvorima, čak se navodi da je Oziris, baš poput Isusa, ustao iz groba nakon tri dana. Ipak, sve tradicije štovanja Ozirisa ne mogu se usuglasiti s ovim podatkom.

Međutim, razlike između ovih dvaju mitova također se ne mogu previdjeti. Tako je Ozirisovo zemaljsko uskrsnuće bilo samo privremeno te je on nastavio egzistirati primarno u zagrobnome svijetu, dok se za Isusa vjeruje da je pobijedio smrt u potpunosti, apsolutno uskrsavajući vlastiti duh i tijelo.

Smrt solarnoga božanstva i njegovo naknadno oživljavanje pojavljuje se kao motiv u mnogim religijama, na primjer kao i u mitu o umorenome nordijskome bogu svjetla Balderu.

***

Preporučeni tekst: Utjecaj finskog narodnog epa Kalevala na djelo J. R. R. Tolkiena