
Problem određivanja autorstva drevnih tekstova uvijek je velik. Jedno od najvećih pitanja filologije i povijesti umjetnosti i dalje je tzv. homersko pitanje, tj. problem pouzdanog određivanja autorstva Ilijade i Odiseje. No, ovaj problem nije isključivo grčki već gotovo univerzalan, samo ako odemo dovoljno duboko u povijest književnosti i suočimo se s dilemom bilo kakvog pouzdanog određivanja podataka o autorstvu prastarih tekstova prenošenih oralnom tradicijom. Tako ćemo se danas pozabaviti vrlo zanimljivim problemom autorstva najpjesničkijega sloja indijskih svetih spisa po imenu Vede.
Ukratko o vedskom korpusu tekstova
Za početak ponovimo gradivo iz prošlih Kurzivovih tekstova i ukratko se prisjetimo da se ogromni vedski korpus tekstova sastoji od četiriju Veda:

- Rgveda: najstarija veda, sastoji se od drevne brahmanističke obredne i pobožne poezije;
- Samaveda: sadrži zbirku tekstova za obredno pjevanje;
- Jađurveda: zbirka obrednih izreka koje su se recitirale uz različite obredne radnje;
- Atharvaveda: najmlađa Veda koja ipak sadrži neke od porijeklom najstarijih vedskih tekstova pošto je svoj materijal dobrim dijelom crpila iz drevnih pučkih vjerovanja. Ova Veda zbog toga je tek naknadno dobila sveti status punopravne Vede. Sadrži narodne magijske formule i izreke te napjeve za kućne religijske obrede.
E sad, svaka od četiriju veda u načelu se sastoji i od četiri sadržajna sloja. Ti su slojevi:
- samhite: zbirke pjesnički oblikovanih svetih izreka;
- brahmaane: tumačenja svetih izreka
- aranjake: proto-filozofski komentari i tumačenja rituala te vjerovanja
- upanišade: misaoni komentari i filozofske rasprave o vjerskim i metafizičkim pitanjima

Svaka Veda se, dakle, sastoji od svoje samhite, brahmaane, aranjake i upanišade. Ponekad je ovakva raspodjela tek formalna (drevni Indijci bili su vrlo pedantni i činili su sve da bi poštivali formalno zadane matrice pri oblikovanju bilo kakvog teksta). Više o uvodu u vedsko pjesništvo pročitajte na LINKU.
Danas ćemo se, dakle, baviti problemom autorstva tek jednog dijela vedskoga korpusa tekstova. Proučavat ćemo autorstvo rgvedske samhite (zbirke obrednog i religioznog pjesništva) koja se naziva Rksamhita. Mnogim filolozima upravo je Rksamhita najzanimljiviji dio Veda, jer u njoj se nalazi ogroman korpus jednog od najdrevnijih zabilježenih primjera pjesništva u ljudskoj povijesti. Ovo je pjesništvo, uza svoju drevnost, već vrlo istančano, bogato slikama i značenjima, a u njemu se naziru i prvi proplamsaji indijske (i ljudske) spekulativne misli (više o ovoj temi na LINKU).

O drevnim “vidjeocima” Veda i njihovom uvidu
Vedski vidjeoci nazivaju se “ršiji”. Oni su mitski autori himni u Rksamhiti, a pripisivala im se sposobnost izravnog misaonog uvida u višu tj. božansku narav stvarnosti iz koje su doslovno prenosili ono što su mentalno “vidjeli”, i to u obliku rgvedskih stihova. Zato Indijci vjeruju ne da je u Vedama prenesena (prepričana) božanska istina, već da same Vede doslovno JESU božanska istina u svome izvornom obliku. To je vjerovanje ujedno i jedan od razloga zašto se svaka riječ, glas i naglasak u Vedama smatraju svetima i moraju se replicirati s maksimalnom točnošću, u svrhu čega su vedski Indijci bili razvili beskrajno složene mnemotehnike za pamćenje ogromnih količina vedskog teksta – jer se on nije zapisivao već se stoljećima prenosio usmeno, uz minimalne izmjene.

Imajući na umu gornje pojašnjenje, treba dodati i da se veliki indijski hinduistički tekstovi tradicionalno dijele na dvije vrste, ovisno o porijeklu koje im se pripisuje. Tako imamo tekstove koji spadaju u kategoriju šruti (ono što je izravno percipirano uvidom u božansku istinu, doslovno prevedeno – “ono što je čuto”), te kategoriju smrti (ono što je upamćeno). U kategoriju šruti, dakako, spadaju vedski tekstovi, a u kategoriju smrti proto-povijesna i povijesna epska djela (Mahaabhaarata, Raamaayana, Puraane…). Ne dajte da vas pritom zbuni što se kategorija šruti doslovno prevodi kao “ono što je čuto”, a termin rši kao “vidjelac”. I jedan i drugi termin žele tek uputiti na to da su ršiji vedske tekstove “primili” izravnom percepcijom božanske istine.
S obzirom na sve do sad rečeno, ako biste nekog pobožnog Indijca priupitali tko je pravi autor vedskih himni, dobili biste odgovore u stilu: “Autor Veda je sami bog”, ili “Vede nemaju autora, već su samostvorene, one same JESU božanska istina”. No, sa znanstvenoga gledišta, ovakvi nas odgovori, koliko god bili zanimljivi, ne mogu zadovoljiti. Stoga do natruha odgovora o autorstvu vedskih himni vode zabilježena imena drevnih vidjelaca, ršija. No, čak i tada problem autorstva ovih himni nije ni približno pojednostavljen ili čak i riješen.

Porodice ršija
Ršiji su, inače, svoju moć uvida stjecali pijenjem do sad neidentificiranog svetog pića po imenu soma (više o somi na LINKU), te su zapisivali svete stihove u nekoj vrsti vizionarske ekstaze.
Svaka himna Rksamhite pripisuje se nekom ršiju ili porodici ršija. Pojedine mandale (knjige) Rksamhite tradicionalno se u cijelosti povezuju s određenom “porodicom” ršija, što znači kako se vjerovalo da su himne tih mandala napisali poznati ršiji i njihovi potomci i/li učenici, koji su prisvajali to porodično ime.

Rksamhita se, inače, sastoji od deset mandala (dijelova ili knjiga) koje su razdijeljene po tematici ili po autorstvu. Tako se 2. mandala veže uz vidjelačko porodično ime Grtsamada, 3. mandala uz ime Višvamitra, 4. uz ime Vamadeva, 5. uz ime Atri, 6. uz ime Bharadvađa i 7. uz ime Vasišta. Mandale broj 1, 8 i 10 nisu na ovom popisu jer se ne vežu u cijelosti uz jednu jedinu porodicu ršija, već su ih pisali ršiji iz više različitih porodica. Tako se recimo autorstvo 8. mandale dijeli između porodica Kanva i Angirasa. Neke od drugih važnijih porodičnih imena ršija kojima se pripisuje autorstvo nekih himni glase: Kašjapa, Bharata, Bhrgu, itd.
Navodi se kako nam je iz cjelokupne Rksamhite poznato oko 400 individualnih imena ršija (ime pojedinog pjesnika + porodično ime), od kojih ima 30-ak žena. Primjerice, prvu himnu prve mandale potpisuje neki rši Madhuchandas iz porodice (ili škole) Višvamitra.

Višeznačnost i upitnost autorskih “potpisa”
Sad, bitno je shvatiti da su ršiji više-manje mitske figure i da se ne može u potpunosti vjerovati njihovim autorskim potpisima uz određene himne. Vede i njihove mandale i himne vjerojatno se ne mogu pripisati samo jednom vidjeocu ili čak cijeloj porodici vidjelaca, već je vedski korpus nastajao, oblikovao se, nadodavao i modificirao tijekom mnogih stoljeća putem usmene predaje. Tako “potpisi” određenih ršija i porodica ršija, koji se tradicionalno pridaju uz razne himne i mandale, u pogledu autorstva mogu značiti svašta – od isticanja porodičnog imena, imena neke pjesničke škole nazvane po poznatom ršiju, ili jednostavno odavanje počasti velikome učitelju i uzoru na kojeg se novi i samozatajni pjesnik odlučio nastaviti. No, realno, na temelju tih potpisa ne možemo sa sigurnošću odrediti niti jesu li ršiji iz jedne porodice vidjelaca doista bili u rodu ili ne.
Osim toga, potrebno je napomenuti i da se razni ršiji spominju u kasnijoj post-vedskoj smrti literaturi, u Mahaabhaarati, Raamaajani, u Puraanama i slično, no tamo se ovi likovi uglavnom predstavljaju kao mitološki svetački likovi s nadnaravnim moćima koji služe kao pokretači ili razrješivači epske radnje, dakle imaju drugačiju simboličku i literarnu ulogu nego li u Vedama.

Same himne Rksamhite gotovo su sve tematski vezane isključivo uz pojedina božanstva, što će reći da se u pravilu ne možemo nadati doznavanju više o autorima i njihovim životima iz samog tekstova koji su potpisani njihovim imenom. O mitskim vidjeocima ršijima zato znamo uglavnom samo na temelju tradicionalnog pribrajanja određenih himni pojedinim ršijima i njihovim pjesničkim porodicama. S obzirom na takvo stanje, teško da ćemo ikad doznati neke konkretne povijesne podatke o autorstvu vedskih himni.
Pojedini hinduisti vjeruju i da je, nakon što su ršiji sastavili svoj veliki opus, mitski pjesnik Vyasa (kojem se pripisuje autorstvo epa Mahaabhaarata, i za kojeg nije sigurno da je ikad postojao) razdijelio vedski korpus na više Veda, no s filološkog gledišta također je vrlo nevjerojatno da se ovaj proces dijeljenja, uređivanja i oblikovanja vedskog tekstualnog materijala dogodio kao napor jedne osobe ili jednog trenutka u vremenu, već sve ukazuje na to da se ovaj proces događao stoljećima.

Smjernice za daljnje čitanje
Inače, ako vas vedska poezija zanima i ako biste željeli doznati nešto više o njoj, preporučit ću vam nekoliko knjiga koje vas mogu uputiti u pravome smjeru.
Više o vedskoj kulturi i kontekstu možete doznati u odličnoj knjizi krcatoj podacima pod nazivom Istočne religije, koju su napisali vrsni hrvatski indolozi Mislav Ježić, Milka Jauk-Pinhak i Klara Gonc-Moačanin. Ona vam može poslužiti kao opći ali opširni uvod u istočne religije (vedizam, brahmanizam, hinduizam, budizam, đinizam, kao i vjerovanja Tibeta, Kine i Japana).
Na tu knjigu možete se nastaviti knjigom Rgvedski himni Mislava Ježića, koji je jedan od najvećih europskih (a možda i svjetskih) autoriteta kada su u pitanju prijevodi i tumačenja Veda. Ova njegova knjiga teorijski i znanstveno obrađuje rgvedsku poeziju, a sadržava i mali izbor od par desetaka himni u Ježićevom prijevodu. Njegov je stil prevođenja vrlo precizan, te njime autor nastoji prikazati i izvorni metar te višestrukost značenja indijskog izvornika koliko je god to moguće. No zbog takvih tendencija, budite spremni na prijevode himana koji su lingvistički i filološki vrlo točni, no ne i pretjerano pristupačni za usputno čitanje.

Na hrvatskom postoji i jednostavniji pokušaj prijevoda nekoliko vedskih mandala (9. i 10.) u okviru nakladničke kuće Hermes. To su ove knjige:
Rgveda : deveta mandala (D. B., Rade Sibila, Darko Peček) i Rgveda: deseta mandala (Aljoša Marčenko i dr.) Uz njih, i književnica Vesna Krmpotić u nekim je svojim knjigama uključila prijevode pojedinih vedskih himni, pa možete potražiti i njezine knjige.
No, ako želite doći do sveobuhvatnijih prijevoda vedskog korpusa tekstova, daleko najbolji izvor za to vam je knjižnica Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje na 4. katu imate ogromnu zbirku najraznolikije indološke stručne literature i gdje je, vjerujem, moguće pronaći prijevod većine cijele Rgvede na engleski i/li njemački jezik. Uz to, ovdje je i jedna engleska stranica s prijevodima svih mandala: http://www.sacred-texts.com/hin/rigveda/index.htm.
Ipak, morate imati na umu da je većina ovih prijevoda (i domaćih i stranih), vrlo približna i opisna umjesto vjerna originalu na vedskom sanskrtu. Prijevodi najbliži originalu koje sam do sad vidio i dalje su prijevodi prof. Ježića.
Sretno “kopanje”! 😉
***
Preporučeni tekst (LINK): Predstavljamo vam indijskoga boga marihuane!