Otkad se u rujnu 2017. godine u kinima pojavio prvi dio nove ekranizacije legendarnog horor romana It (“Ono”) autora Stephena Kinga, ovaj je filmski uradak stekao titulu jednog od najgledanijih i najkvalitetnijih djela u žanru filmskog horora unatrag podosta godina. Stoga su svi obožavatelji Kinga i sage pod nazivom Ono s velikim nestrpljenjem iščekivali drugo i završno poglavlje ove ekranizacije.

Visoka očekivanja publike

Očekivanja od strane publike su, logično, bila neobično visoka, a poznavatelji Kingovog opusa pritom su potajno gajili i određene strepnje o podbacivanju drugog filma, jer u njemu se režiser Andy Muschietti trebao prihvatiti nezahvalnog zadatka adaptiranja drugog dijela romana kojeg mnogi fanovi smatraju zamjetno lošijim od skupa poglavlja na kojima je baziran prvi film.

Ono: drugo poglavlje u hrvatskim kinima igra već malo više od tjedan dana, no ja sam namjerno izbjegavao pisanje ove recenzije odmah nakon njegovih premijernih prikazivanja. Želio sam, naime, prvo čuti i mišljenja nekih drugih obožavatelja i filmskih kritičara, kako bih se u svome prikazu mogao osvrnuti i na opću percepciju ovog nestrpljivo iščekivanog završnog poglavlja filmske duologije.

U nastavku ću vam, dakle, kao veliki obožavatelj opusa Stephena Kinga, iznijeti svoje dojmove nakon odgledanog filma. Pri tom ću, dakako, maksimalno izbjegavati bilo kakve bitne spoilere.

Sažetak: što nam, ukratko, donosi Ono 2

Dakle, kao što već vjerojatno znate i sami, prvi dio filma Ono bio je baziran na poglavljima istoimenog romana koji su obrađivali živote glavnih likova u razdoblju njihova djetinjstva, kad su Gubitnici po prvi put upoznali i porazili misteriozno biće koje živi u kanalizaciji grada Derryja, hrani se lokalnom djecom te posjeduje sposobnost poprimanja različitih obličja baziranih na najvećim strahovima svojih žrtava.

Drugi film događa se 27 godina nakon završetka prvog dijela. Gubitnici su u međuvremenu odrasli, preselili se iz ukletog Derryja te zasnovali obitelji i izgradili uspješne poslovne karijere, potiskujući u podsvijest cijelo svoje djetinjstvo i traumatične susrete s demonskim klaunom iz kanalizacije. No, jedan od gubitnika – Mike Hanlon – ostao je u Derryju posmatrajući i očekujući povratak Onoga. Kad se ulice gradića ponovno počnu puniti neobično unakaženim leševima, Mike shvaća da je vrijeme za upućivanje poziva svojim prijateljima iz djetinjstva kako bi se svi još jednom složno okupili i ovog puta za svagda zaustavili demona iz gradske kanalizacije.

Jedini je problem u tome što se ostali likovi nisu nimalo željni vratiti na poprište svojih najvećih životnih trauma, otvoriti stare rane te ponovno riskirati vlastite živote u sukobu s bezimenim kozmičkim užasom. A upravo su zajedništvo i vjera u vlastiti uspjeh, koji gubitnicima kao odraslim osobama kronično nedostaju, ključni za konačno pobjeđivanje demonskoga klauna.

Zamjetna promjena tona drugog filma

Prva stvar koja upada u oči prilikom gledanja drugog dijela filma Ono jest zamjetno drugačiji ton naspram prvog filma. Drugo poglavlje je, vidite, nekako paradoksalno postiglo to da se istovremeno doima mnogo mračnije, ali i mnogo komičnije u usporedbi s prvim dijelom.

Neke od rijetkih zamjerki upućene na račun prvog filma odnosile su se na činjenicu da stravično i nepojmljivo biće koje živi ispod grada Derryja rijetko kada, bar u samome filmu, doista uspije nekome i nauditi. Prvi film je tako na neki način oskudijevao scenama smrti, dok je veći naglasak bio stavljen na predočavanje dječjih strahova koje ovaj mjenjač obličja obožava poprimati.

U drugom filmu, varijetet raznih bizarnih obličja koje ono poprima je, rekao bih, još maštovitiji i raznolikiji, no ovog puta u samom procesu zastrašivanja svojih žrtava Ono ubija zamjetljivo veći broj ljudi, a scene njihova stradanja poprilično su brutalne. Na ekranu ponovno vidimo i eksplicitne scene smrti nekolicine djece, što je, priznat ćete, čak i u današnjih filmovima popriličan tabu. Posebno je brutalno prikazana ikonična scena ubojstva lokalnog homoseksualca, koju su se mnogi fanovi nadali vidjeti u novom filmu jer ih je ekranizacija Onoga iz 1990. zakinula za sve doista krvave, kontroverzne i društveno kritične dijelove priče.

Komika i autoreferencijalnost

No, s druge strane, interakcija između glavnih likova koje poznajemo još iz prvog filma ovdje je značajno karikirana i komičnija. Likovi svako malo, čak i u vrlo mračnim i opasnim situacijama, ispaljuju dosjetke te se međusobno podbadaju, a cijeli film zadobiva čak i jednu blagu meta-narativnu crtu.

Primjerice, nekoliko puta u filmu ponavlja se dijaloški štos u kojem razni likovi Billu Denbroughu, koji je u međuvremenu odrastao u uspješnog horor pisca, poručuju kako su mu romani super, samo što su mu završeci priča redovito katastrofa. Ovo je, dakako, izravna referenca na samog Stephena Kinga čiji fanovi mu već godinama prigovaraju upravo nespretne završetke njegovih najpoznatijih djela, a među njima i romana Ono. Meta-razina ovog štosa dodatno se produbljuje kad se u filmu u ulozi lokalnog staretinara pojavi King osobno, koji također Billu, kao svome svojevrsnom alter egu, također poručuje da mu je kraj knjige sranje, čime se King, zapravo, u dobrom duhu sprda s vlastitim javnim imidžem.

Sporiji razvoj priče: nužna dosljednost

Početak same priče drugog dijela nužno je nešto sporiji i monotoniji nego li u njegovom prethodniku. Razlog za to je u činjenici da se film bavi sad već odraslim likovima koji više nisu u stanju  (bar u početku) prisjetiti se čarobnih trenutaka iz vlastitoga djetinjstva, a upravo su takvi trenuci, u kojima su klinci bili klinci, postali jedna od karakteristika zbog kojih je Ono 1 pokupilo tolike salve pohvala publike. Ovdje pak promatramo odrasle ljude kojima je potreban dugi uvod u filmskoj naraciji ne bi li se ponovno okupili i prisjetili se svoje prošlosti te se ponovno međusobno povezali. To tok ovog filma nužno čini usporenijim.

No, kad likovi jednom ponovno pronađu davno zaboravljenu kemiju između sebe, njihova je interakcija ponovno pamtljiva, zabavna i čarobna, baš kao i u prvom filmu. Pritom je i sami izbor glumaca upravo odličan jer odrasle verzije dobro nam poznatih likova doista i fizički nalikuju protagonistima prvog filma.

Pljuvači će uvijek pronaći razlog za pljuvanje

Čuo sam kako mnogi kritičari novom filmu upućuju prigovore zbog prevelikog oslanjanja na računalne specijalne efekte koji uz to (navodno) nisu niti kvalitetno izrađeni. Kao prvo, računalni efekti u Drugom poglavlju iste su kvalitete kao i u njegovom filmskom prethodniku. To će reći da nisu spektakularno realistični, ali su svakako zadovoljavajući. No, svakako ih je u ovom filmu mnogo više nego li praktičnih efekata. Razlog za to jest očekivano veći upliv bizarnih, grotesknih i fantastičnih prizora u samu filmsku radnju.

S druge strane, ljudi će uvijek naći razloga za prigovore ako su već u samom početku spremni na to da budu razočarani. Najbolji primjer za to jest scena ponovnog okupljanja Gubitnika u lokalnom kineskom restoranu, kad se ugodna večera iznenada pretvori u potpunu noćnu moru jer iz kineskih kolačića se počnu izlijegati razna nevjerojatno deformirana bića, ne bi li im poželjela “sretan” povratak u Derry. Vidio sam kako na internetu jedan dio publike pljuje ovu scenu zbog svoje idiotske premise (čudovišta iz kineskih kolačića), a drugi pak zbog navodno užasnog CGI-a.

No, hajdemo biti objektivno i priznati da ova scena nikako nije mogla zadovoljiti svakoga u publici, jer: a) da je scena izostavljena, fanovi knjige bi se odmah povampirili zbog izostavljanja ikonične scene; b) da je scena urađena praktičnim efektima, našli bi se ljudi koji bi ju ismijavali zbog njezine zastarjelosti i blesavog izgleda rukom modeliranih nakaza; c) da je ova luda i nerealna scena odrađena (kao što i je) uz pomoć CGI-a, ljudi bi ludili jer film sadrži previše nerealističnih računalnih efekata.

Kao što vidite, nemoguće je pobijediti i zadovoljiti svakoga tko se ima potrebe nabaciti sraćkom po novom filmskom uratku samo da bi se osjetio pametno na internetu. Mislim, samo se prisjetite kako su gnjusno omalovažavački bili internetski komentari dobrog dijela publike na račun Billa Skarsgård kao novog Pennywisea kad se online pojavio prvi trailer za film. No, danas praktički svi upravo njegov portret klauna ističu kao najuspješniji dio oba filma, što ukazuje na esencijalno licemjerje filmskih fanova.

Završni dojmovi

O filmu nije moguće reći još puno toga bez da zađem u teritorij spoilera, što svakako želim zaobići, iako bih o novom filmu mogao još podosta toga napisati. Stoga ću se zadovoljiti time da još prokomentiram kako je po meni kraj filma, iako poprilično zanimljiv, ipak unekoliko podbacio u mojim osobnim očekivanjima, i to jedino iz razloga što smatram da se mogao više naglasiti sami kozmički karakter Onoga. Da, ovaj film doista u jednom trenu natukne kako Ono nije sa Zemlje, no pomalo de-eskalirajući završni obračun nekako ne uspijeva obuhvatiti “lovecraftovski kozmički užas” koji je bio karakterističan za završetak samog romana.

Ovo je ujedno jedina moja veća zamjerka na novi film, te vam svakako preporučujem da ga, ako već niste, pogledate u kinu, pogotovo ako vam se svidio prvi dio. Samo, ali stvarno, molim vas – otiđite u kino otvorenog uma, a ne s namjerom traženja nečega na što biste u svojem Facebook statusu mogli pljunuti. Takav mind setting nije dobar za uživanje u filmovima.

***

Preporučeni tekst: Sprema li nam se nova najezda jezivih klaunova? Bilo je samo pitanje vremena!