Mira Bai: misteriozna i kontradiktorna ličnost prve pjesnikinje u povijesti Indije

Hinduistička pobožnost umnogome je vrlo specifična, a nama Zapadnjacima može se vrlo lako učiniti kontradiktornom jer je ta vrsta pobožnosti često istovremeno i nedogmatično slobodna i kruto tradicionalna. Zato zapadni proučavatelji indijske kulture jednako kontradiktornim doživljavaju i život prve i najpoznatije hinduističke pobožne pjesnikinje Mire Bai.

Recimo prvo nekoliko najosnovnijih stvari o ovoj neobičnoj pjesnikinji čiji ekscentrični i kontradiktorni životni svjetonazori i danas u čuđenju podižu obrve liberalnih i konzervativnih proučavatelja.

Tko je bila Mira Bai?

Mira Bai (ponekad navođena i kao Mirabai) rodila se vjerojatno krajem 15. stoljeća te živjela do kraja prve polovice 16. stoljeća u današnjoj indijskoj državi Rađasthan na sjeverozapadu Indijskog poluotoka. O njezinom životu sačuvano je vrlo malo podataka – pogotovo pravih činjeničnih podataka umjesto hagiografskih legendi.

Mira Bai 4
Foto: Wikipedia

Mira Bai bila je rođena u plemenitoj obitelji, a izgleda i da je po rođenju dobila titulu princeze. No, njezina ekstremno fanatična i gotovo senzualna pobožnost te nepokravanje društvenim normama svoga doba stajale su ju društvenoga dobroga glasa.

Ova pjesnikinja ubraja se u tradiciju hinduističkih bhakti pjesnika, a smatra se i prvom zapamćenom pjesnikinjom u cijeloj povijesti indijske književnosti. Naravno, sad je potrebno pobliže objasniti što znači pojam bhakti, jer radi se o kulturološki veoma značajnom i prepoznatljivom svjetonazoru srednjovjekovne Indije.

Bhakti kao vjerski, društveni i pjesnički pokret

Bhakti je, najkraće moguće rečeno, pobožni životni svjetonazor koji podrazumijeva bezuvjetnu predaju bogu i bezgranično (neki bi rekli i fanatično) obožavanje božanstava. Pretežno se, ali ne i ekskluzivno, veže uz hinduizam, tako da su u Indiji uz hinduističke poznati i muslimanski te sikhistički bhakti sveci i pjesnici, kao i oni koji su se po vjeroispovijesti svrstavali u više religija, smatrajući se primjerice i hinduistima i muslimanima istodobno.

Za ovu vrstu pobožnosti karakterističan je neobično blizak odnos bhakte (tj. vjernika) i božanstva, koji se često uspoređuje s odnosom sličnim onim između roditelja i djeteta, nerazdvojnih prijatelja, ili čak između para ljubavnika.

Krishna i gopike
Foto: Pixabay

Bhakti se kao forma religijskoga svjetonazora oko 8. stoljeća počeo širiti na jugu Indije, među neindoeuropskim stanovništvom Kerale i Tamilnadua, pa se od tad širio prema indoeuropskom sjeveru, istoku i zapadu Indije gdje je doživio vrhunac upravo oko vremena Mire Bai (15. i 16. stoljeće), da bi tijekom 17. stoljeća počeo gubiti na popularnosti.

Pokret bhakti se ugrubo može podijeliti na dvije struje – nirgun i sagun struju pobožnih štovanja i predodžbi. Nirgun bhakti odnosio se na tradiciju predanog obožavanja božanstva koje je u svojoj biti bezlično, apstraktno i nespoznatljivo, ali prožima sve u kozmosu. No, sagun bhakte jednako su vatreno i toplo obožavali božanstva s imenom, oblikom i prepoznatljivim osobinama, poput Šive, Višnua, Krišne i mnogih drugih popularnih hinduističkih i nehinduističkih božanstava.

Bhakti pokret bio je za indijsku kulturu važan s više aspekata. Kao prvo, ovaj pokret bio je svojevrsno oživljavanje te, prema nekima, možda čak i reforma indijske bogobojaznosti, pa se često spominje u kontekstu opozicije prema krutim, obrednim i dogmatičnim praksama ranijega brahmanizma. Nadalje, bhakti je podrazumijevao i socijalnu komponentu jer je većina pripadnika ovog pokreta smatrala da je kruta podjela društva prema kastama nepotrebna. Također, bhakti je bio i vrlo važan za povijest indijske književnosti.

Krishna i Radha
Foto: Flickr
Bhakti pjesništvo

U sklopu silno zahuktanog bhakti pokreta, u onodobnoj Indiji javila se i popularna vrsta pobožnog bhakti pjesništva. Neki od najpoznatijih pjesnika ove nove indijske vrste pobožnosti bili, primjerice, pjesnici Ćaitanja, Kabir, Ravidas, Surdas, Tulsidas i drugi, te jedina bhakti pjesnikinja – Mira Bai.

Mnogi od bhakti pjesnika među pukom su bili doživljavani ne samo kao “stihoklepci”, već i kao religijske ličnosti, kao nešto poput svetaca (zbog svoje iznimne pobožnosti).

O životima većine ovih pjesnika danas ne znamo gotovo ništa pouzdano, no to nije neočekivano. Razlozi za takvo stanje stvari su višestruki. Kao prvo, Indijci tijekom cijele svoje povijesti nisu pokazivali baš pretjerano zanimanje za faktografsko bilježenje svoje historije, već su ih više od toga zanimale legende i mitovi. Drugi razlog jest taj što su bhakti pjesnici, kao što sam već spomenuo, bili doživljavani i kao neka vrsta pučkih svetaca, te stoga nije čudno da je legendarna i hagiografska građa “pojela” njihove stvarne životopise. Treće, s obzirom na fanatičnu predanost štovanju boga, mnogi su bhakti pjesnici nastojali u potpunosti poništiti vlastitu individualnost i ego i jednostavno se “stopiti” s božanskim principom. A takve osobe, očito, nisu bile pretjerano zainteresirane za bilježenje ikakvih podataka o vlastitome životu, te čak ni za potpisivanja vlastitih pjesama.

Mira Bai 3
Foto: Wikimedia Commons
Utjecaj bhaktija danas

Iako je bhakti pokret počeo gubiti na popularnosti oko 17. stoljeća, među indijskim pukom još i danas mnogi od srednjovjekovnih bhakti pjesnika uživaju silnu popularnost. Tako obični ljudi i dalje recitiraju i pjevaju njihove stare stihove, a vrlo su popularne i pučke hagiografske legende o ovim svecima koje su, nepotrebno je reći, ekstremno nepouzdane za doznavanje pravog životopisa ovih autora.

Izravni utjecaj bhakti pobožnosti u današnjoj neohinduističkoj Indiji može se vidjeti primjerice u pobožnosti Hare Krišni i njihovoj praksi ekstatičkog ponavljanja božjeg imena.

Legende o Miri Bai

Iako se Mira Bai spominje kao prva zapamćena indijska pjesnikinja, kao što sam već objasnio, zapravo nije neobično što nam o njenom životu nisu ostali zabilježeni gotovo nikakvi konkretni podaci, već je to, manje-više, karakteristično za većinu bhakti pjesnika.

Ovoj pionirskoj indijskoj pjesnikinji nepouzdana pučka tradicija pripisuje 1300 pjesama, no barem donekle pouzdano može se ustvrditi njezino autorstvo u slučaju samo dvaju sačuvanih pjesama, koje sadrže njezin autorski potpis. Ostale pjesme koje joj se pripisuju moguće da su djela kasnijih autora koji su ju oponašali jer su na nju gledali kao na pjesnički i životni uzor (ovakva vrsta “oponašanja” česta je u indijskom pjesništvu općenito).

Mira Bai 2
Foto: Wikimedia Commons

O životu Mire Bai kruže mnoge popularne pučke legende, a one su toliko nerazlučive od stvarne povijesti da neki izučavatelji indijske književnosti čak dovode u pitanje da je ova pjesnikinja ikad i postojala kao stvarna osoba.

Kako god bilo, o njoj se pripovijeda da je bila princeza rađasthanske obitelji iz mjesta Merta koju je odgojio pobožni djed višnuist. Tradicionalno se udala, no nakon što je njezin muž umro, odbila je, kako je to bilo uobičajeno, slijediti muža u smrt i spaliti se na pogrebnoj lomači. Razlog za to bio je što je, kažu, ona sama sebe smatrala prvenstveno “Krišninom nevjestom”.

Pjesništvo Mire Bai spada u onu vrstu bhakti pjesništva koje se odlikuje vrlo intimnim ispovjednim stilom, a njezin odnos prema božanskome liku bio je gotovo senzualan, te ona često opisuje čežnju za Krišnom kao čežnju žene za svojim ljubavnikom, što je, dakako, bilo (i možda još uvijek jest) ponešto šokantno za neke tradicionalnije krugove vjernika. Naravno, “senzualnost” Mira Bainih pjesama prema današnjim je standardima veoma neznatna.

Osim po ovim karakteristikama, njezino se pjesništvo odlikuje glazbenim kvalitetama, na temelju čega se pretpostavlja da je možda bila glazbeno obrazovana.

Nakon smrti svoga muža, Mira Bai dala se u fanatično i vatreno obožavanje boga Krišne, podredivši svoj život u potpunosti religijskom štovanju. To joj je navodno zamjerala njezina društvena okolina i obitelj, smatrajući ovakav životni stil neprikladnim za udovicu. Navodno su ju zbog njezine ekscentričnosti i javnog padanja u religijske ekstaze pokušali i otrovati, iako ni o tom incidentu nemamo nikakvih stvarnih dokaza.

Mira Bai
Foto: Wikimedia Commons

Legenda kaže da je Mira Bai umrla tako što se njezino fizičko tijelo rastopilo, samo da bi se moglo stopiti s kipom njezinoga obožavanog Krišne.

O njezinoj poeziji danas možda ne znamo mnogo možda iz razloga što je pjesnikinja pisala na ne-elitnim pučkim dijalektima brađh bhaši i rađasthanskom, a pjesništvo na tim dijalektima nije se baš često uvrštavalo u pjesničke antologije. No, evidentno je da u narodu, sve do današnjih dana, uživa veliku popularnost.

Prijevod nekih od pjesama koje se pripisuju ovoj pjesnikinji-svetici pročitajte ovdje u engleskom prijevodu:

http://www.poetseers.org/the-poetseers/mirabai/poems/

Zaključak

Ponekad (ne prečesto) među poznavateljima indijske književnosti može se čuti mišljenje da je Mira Bai bila važna ne samo kao pjesnikinja, već i kao promotorica ženske neovisnosti. Pa ipak, možemo li zamisliti kako bi današnje društvo reagiralo na Mira Bainu pojavu, da se ona, recimo, rodila u današnjem vremenu?

Mislim da je poprilično sigurno da se Mira Bai čak ni u današnjem društvu ne bi nigdje uklopila, a njoj bi zbog toga vjerojatno bilo svejedno. Odbacivali bi ju konzervativni slojevi zbog njezine čudne samoživosti, ekscentrične ekstaze i “erotiziranja” odnosa s božanskim. No, s druge strane, sigurno ne bi bila dobrodošla niti među liberalni sloj, koji bi ju zbog njezine beskompromisne i gotovo bezumne pobožnosti odmah okarakterizirao kao zatucanu vjersku fanatkinju ispranoga mozga.

Kao takva, Mira Bai i danas utjelovljuje onu već spomenutu životnu i svjetonazorsku kontradikciju toliko karakterističnu za istočnjačku mističku misao.

***

Preporučeni tekst (LINK): Uvod u drevnu poeziju Indijskog potkontinenta

Boemski kutak, Književnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.