“Memento mori” na budistički način – meditacija na leševe u raznim stadijima raspadanja

Svjetonazor sadržan u latinskoj izreci Memento mori (“Sjeti se smrti”) utkan je u religijsko-filozofske tradicije Zapada. Svjetonazor koji utjelovljuje ova izreka bio je prisutan već u antici, raznim stadijima razvoja kršćanstva, te u srednjem vijeku, renesansi, baroku, itd. Ova izreka posebno je bila aktualna za vrijeme velikih epidemija kuge koje su harale Europom. Njezina glavna poanta jest podsjetiti čovjeka na prolaznost materijalnog, izvjesnost smrti i pretegu duhovnih nad materijalnim vrijednostima.

No, i drevne religijsko-filozofske tradicije Istoka razvile su svoje inačice ovakvog svjetonazora, koji je možda najistaknutiji u budističkom nauku. Tako su budističke škole u svoje sustave meditacije čak i uvrstile prakse meditiranja na leševe u raznim stadijima raspadanja. Danas ova praksa većinski (no ne i isključivo) podrazumijeva meditaciju na leševe tek zamišljene u vlastitome umu, no u prošlosti je bila itekako prisutna i praksa meditacija prilikom promatranja pravih mrtvih tijela iskasapljenih i raspadnutih na razne jezovite načine.

Ova nam se istočnjačka duhovna praksa na prvi dojam može činiti izuzetno morbidnom, no njezina poanta nije mnogo drugačija od poante zapadnjačkih duhovnih tradicija koje u sebi sadrže Memento mori svjetonazor.

No, kako intenzivno proučavanje i razmišljanje o raspadanju ljudskih trupala ne vodi u fatalizam, nihilizam i krajnju egzistencijalnu stravu? Naposljetku, mi na Zapadu, usprkos našim duhovnim tradicijama, na sve načine zapravo nastojimo potisnuti misao o izvjesnosti našeg umiranja, dok se budistička duhovna tradicija upravo “hrani” činjenicom neupitne ljudske prolaznosti.

Stvar je u osobitom budističkom pogledu na svijet.

Memento mori 2
Foto: Wikimedia Commons

Budistički svjetonazor: patnja i izbavljenje od patnje

Da bismo dovoljno jasno mogli razumjeti meditaciju na leševe, prvo treba ukratko sažeti neke od glavnih budističkih postulata. Kao prvo, Četiri plemenite istine (pāli: cattāri ariyasaccāni) sami su temelj budizma, a glase otprilike ovako (parafraziram zbog veće jasnoće):

1) U svijetu postoji patnja.

2) Patnja ima svoj uzrok.

3) Postoji i utrnuće patnje.

4) Do utrnuća patnje vodi tzv. Plemeniti osmerostruki put.

Ove četiri teze dane su u duhu liječničkoga uspostavljanja dijagnoze i prepisivanja lijeka pacijentu. One nam govore o izvjesnosti patnje u našim životima, no budizam (suprotno nekim neupućenim mišljenjima) nije fatalistička religija. Iako nas naučava da je patnja u svijetu neporeciva činjenica, također nas uči i da je tu istu patnju moguće eliminirati. To se postiže spomenutim Plemenitim osmerostrukim putom (pāli: ariyo aṭṭhaṅgiko maggo). Taj “put” je zapravo osam pravila i praksi u skladu s kojima je potrebno živjeti kako bi se dosegnula nirvana – iščeznuće svih želja, a tako i iščeznuče svih patnji. Među tim praksama podrazumijeva se i meditacija. 

Memento mori 3
Foto: Wikimedia Commons

Patnju, prema budizmu, uzrokuju ljudske želje (budisti bi se slikovito izrazili, nazvavši želju terminom “žeđ”), a naše želje pak uzrokuje naše neznanje o pravoj naravi stvarnosti. Kakva je ta prava narav stvarnosti? Takva da je sve što biva stvoreno jednom i uništeno, sve što postoji je zapravo prolazno i iluzorno (tj. nesupstancijalno). Zato, neznanje o prolaznosti svega postojećeg uzrokuje da se “vežemo” za razne materijalne i nematerijalne fenomene. Želimo bogatstvo, iako je ono prolazno. Želimo sreću, iako i ona prolazi. Želimo ljubav i strast i zabavu i moć, no sve postojeće je prolazno i ide k svome kraju. Zato, ako se vežemo za bilo što netrajno, nužno ćemo patiti.

Ako, primjerice, čeznemo za bogatstvom a siromašni smo, bit ćemo nesretni zato jer ne posjedujemo ono za čime žudimo. Ako smo pak već bogati, naše ćemo bogatstvo pod svaku cijenu žudjeti vječno zadržati, no to nije moguće – ili će se naše životne okolnosti promijeniti te će se naše bogatstvo istopiti, ili će pak naš život doći svome kraju i svejedno ćemo izgubiti ono što žudimo zadržati.

Stoga budizam, slično duhu zapadnjačke izreke Memento mori, naučava o prolaznosti ljudskog života, kao i svih stvarnosnih fenomena. No, pritom nas uči i da prolaznost nije nikakva tragedija, ukoliko sagledamo pravu narav stvarnosti. Nema ničega prirodnijeg od prolaznosti, no naš ego i žudnja s time se ne žele pomiriti. Stoga je za postizanje konačnog smirenja bez daljnje patnje (koje je moguće doseći veću u ovom životu) potrebno iz sebe eliminirati svaki trag ega i žudnje. Jedino tada više nećemo patiti zbog prolaznosti i neminovne smrti, već ćemo biti neuznemireni nikakvom tugom, boli ili nesrećom.

Kostur
Foto: PxHere

Smrt i reinkarnacija?

Budisti također naučavaju da nakon smrti dolazi do procesa reinkarnacije, tj. prerađanja. No, ovaj je budistički koncept prečesto krivo shvaćen. Za razliku od hinduizma koji doslovno vjeruje u prerađanje iste osobe nebrojeni broj puta u novim oblicima postojanja, izvorni budizam koji je propovijedao povijesni Buda naučava da reinkarnirano biće nije nužno isto ono koje je umrlo. Sjetimo se, sve je prolazno. Stoga nema nikakvoga smisla na to vjerovanje nakalemiti dogmu o beskrajnom životu putem prerađanja.

Novi život nastaje iz staroga prema principu karme – akcije iz prošloga života utječu na budući život, prema zakonu uzroka i posljedice. No, umrla i reinkarnirana osoba nisu jedna te ista osoba. To, međutim, nije niti radikalna ni pesimistična tvrdnja jer budizam naučava kako je ljudska osobnost/ego/duša zapravo sačinjena od ogromnog broja komponenti u vječnom premještanju, mjeni, odumiranju i nastajanju.

Kip Bude
Foto: Flickr

Stoga, prema izvornome budizmu, ne samo da se ista osoba ne prerađa nakon smrti, već nije moguće izjednačiti niti naš entitet u ovom sadašnjem trenutku vremena s već bivšim i nepostojećim entitetom koji smo bili prije samo jednog trenutka u vremenu. Ova filozofija slična je našim današnjim spoznajama o vječnom odumiranju i zamjeni svih stanica u tijelima bioloških organizama, samo što se ovdje takav vrlo sličan proces “odumiranja, miješanja i zamjene komponenti” ne odvija (samo) na biološkoj razini, već i među bezbrojnim fragmentima koji tvore našu osobnost.

Napomena: (Opisani svjetonazor prisutan je u izvornom budizmu, kao i u danas opstalim budističkim školama najbližim izvornom budizmu (primjerice tradicija theravada, koja spada pod školu hināyāna), dok su kasnije budističke škole (mahāyāna, vajrayāna) postale metafizičke i u pravom smislu religijske, vjerujući u doslovnu reinkarnaciju, seljenje duša u razna “neba” i više sfere postojanja, i tome slično).

Budisticki redovnik meditira
Foto: Max Pixel

Klasični objekti budističke meditacije

Sve ovo bilo je nužno ispričati kako bismo se mogli vratiti temi meditacije na mrtva tijela.

Meditacija služi za postizanje mirnoće i discipline uma. Nepomućenom pozornošću potrebno je neko vrijeme u mislima držati određeni predmet, pojam ili ideju, tako potiskujući sve ostale misli. Osim što se na taj način budisti uče mentalnoj disciplini, time se vješte i u stjecanju izravnoga uvida, u viđenju objekata u njihovoj punini, onakvih kakvi oni stvarno jesu.

U budizmu postoji 40 klasičnih predmeta na koje je moguće meditirati. Ta skupina od 40 preporučenih meditacijskih motiva naziva se kammaṭṭhāna.

Tibet kosturi prikaz
Foto: Flickr

Tih 40 predmeta meditacije obuhvaćaju:

  1. deset kasina ili perceptivnih objekata meditacije (zemlja, voda, vatra, zrak, plava boja, žuta, crvena, bijela, prostor, svjetlost)
  2. deset objekata koji izazivaju odbojnost (asubhā) – leševi u deset faza raspadanja ili oštećenosti
  3. deset reminiscencija (Buda, budističko učenje, budistička zajednica, moralna pouka, plemenitost, božanstva, mir, smrt, živo tijelo, disanje)
  4. četiri vrline (blagonaklonost, samilost, altruizam, spokojstvo uma)
  5. nematerijalni objekti meditacije (neograničeni prostor, neograničena svijest, nepercepcija, ni-percepcija-ni-ne-percepcija)
  6. usredotočenost na odbojnost hrane i analiza četiriju prirodnih elemenata

Početnicima se najčešće preporučuje ili meditacija na jednu od deset kasina meditacija na vrline. Među najnaprednijim objektima meditacije su nematerijalni i visoko apstraktni objekti navedeni pod brojem 5.

Ples smrti
Foto: Pixabay

Meditacija na leševe

Što se tiče same meditacije na leševe, većina literature ovu metodu meditacije opisuje ili kao zastarjelu ili nepodobnu za Zapadnjake, što je shvatljivo. Međutim, ova meditativna praksa i dalje postoji, iako u nešto manjoj mjeri, a danas se mrtva tijela najčešće ne promatraju izravno već se predstavljaju putem vizualizacije u umu.

Deset objekata meditacije koji izazivaju odbojnost (asubhā) su:

  1. napuhani leš
  2. blijedi leš
  3. truli leš
  4. leš prekriven ranama
  5. unakažen leš
  6. leš u dijelovima
  7. raskomadani leš razbacanih ostataka
  8. krvavi leš
  9. crvljiv leš
  10. kostur

U drevnoj Indiji ovakva vrsta meditacije bila je česta na najizravniji način na grobljima i mjestima za  kremaciju gdje se često moglo naići na još nezakopane leševe kao i na trupla odložena za spaljivanje. Praktikant bi sjeo nedaleko od mrtvaca i meditirao promatrajući leš. Promatranje je trebalo biti hladno i analitičko – pomno proučavanje promjena na mrtvome tijelu te uspoređivanje leša s tjelesnim karakteristikama živoga čovjeka.

Sve ovo ultimativno je vodilo svojevrsnom buđenju odbojnosti prema fizičkome tijelu u umu praktikanta, te osvještavanju prolaznosti svih stvari i netrajnosti ljudskog ega.

Nebeski pogreb
Foto: Wikipedia

Možda je još potrebno napomenuti da budisti, za razliku od kršćana, ne preziru tjelesnost zbog njezine “grešnosti”. Budizmu je koncept grijeha u neku ruku nepotreban jer se smatra da svaka reakcija (pozitivna ili negativna) povlači za sobom jednaku posljedicu (pozitivnu ili negativnu), stoga nema potrebe za nekom metafizičkom ili božanskom kaznom zbog grijeha. Tijelo se “odbacuje” kako se za njega ne bismo vezali, kako bismo pobijedili vlastiti ego i želje, jer to otvara put k oslobođenju od patnje.

U današnje vrijeme praksa meditacije na prava trupla je, dakako rjeđa. No, u dijelovima Azije i dalje je nesumnjivo ima. Primjerice, tibetanski budisti prakticiraju pogrebni ritual znan kao “Nebeski pogreb”, koji uključuje komadanje leša pokojnika čiji se ostaci zatim ostavljaju planinskim lešinarima. Na takvim mjestima je, nesumnjivo, i ovaj oblik budističke meditacije još uvijek u uporabi.

***

Preporučeni tekst: Kralj Ašoka, prvi socijalno osviješteni vladar u ljudskoj povijesti

Bizarno, Jeste li znali?!, Priča dana, Zanimljivosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *