Marš na Kulu (putopis)

Ako ste propustili prošli vikend provesti u prirodi, moguće je da ste propustili zadnje savršene dane jeseni, odnosno tzv. babljeg ljeta. Vremenske prognoze, iako podložne teoriji kaosa, kažu da nam konačno dolazi zima ili barem hladnije vrijeme. Snijeg se očekuje u Gorskom kotaru, ali to za sjevernjake i primorce ne znači baš mnogo. Zbog trčanja i treninga, planina me već jedno vrijeme nije vidjela pa je valjalo ispraviti tu herezu. Na mrežnim stranicama PD Pazinka vidjeli smo poziv za izlet na Kulu, najviši vrh Gorskog kotara. Iako smo uglavnom vukovi samotnjaci koji operiraju u paru, ovo je bila idealna prilika za pridružiti se većem čoporu.

Početna i završna točka našeg izleta
Foto: by Borna Kezele

O Gorskom je kotaru već bilo riječi hvale pa se neću predugo na tome zadržavati. Ukoliko niste nikad posjetili ljepote ovog izuzetnog mjesta, OBVEZNO to učinite! Bjelolasica je obično ljudima poznata po hrvatskom olimpijskom centru, ali cijeli ovaj kraj je i više nego pogodan za planinarenje, a moguće su i lakše šetnje po poljanama ovog područja.

Planinski Raj u Begovom Razdolju
Foto: by Borna Kezele

Krenuli smo autobusom iz Pazina prema Begovom Razdolju (1078 mnv). Ovo mjesto, čija lokacija je na zapadnim obroncima Bjelolasice, nosi titulu jedinog naseljenog mjesta u Hrvatskoj, a koje se nalazi iznad 1000 mnv. Po popisu stanovništva iz 2001. godine, u Begovom Razdolju živi četrdeset i osam stanovnika. Mnogo je stanovnika ovog područja otišlo živjeti i pronaći sreću u Ameriku. Tradicionalno su stanovnici bili orijentirani prema lovu i šumarstvu, ali zanimljiva je činjenica da se ovdje nalazi najveća farma krava u Primorsko-goranskoj županiji. Dobro žive te krave ovdje, bolje nego neki ljudi u ostalim dijelovima Hrvatske.

Napušteni hotel „Jastreb“ koji ima puno (neiskorištenog) potencijala
Foto: by Borna Kezele

Teritorij po kojem ćemo se kretati je, dakle, idiličan u najmanju ruku. Jedino su nas u početku malo brinuli naši suputnici (u autobusu nas je bilo oko trideset) koji svi, naravno, imaju različit tempo hodanja. Iz dosadašnjeg iskustva, to je zapravo i jedino što vas može brinuti na ovakvim kolektivnim pohodima s planinarskim društvima. Tempo bi se uvijek trebao prilagoditi onim najsporijima, ali uvijek ima onih koji brzaju naprijed. Unatoč kondiciji, pokušavamo uvijek biti maksimalno kolegijalni makar, teoretski, ukoliko možete brže hodati, možete, logično, i više toga vidjeti u jednom danu. Međutim, ako smatrate kako nemate strpljenja čekati druge, možda izleti s planinarskim društvima i nisu najbolji odabir za vas.

Marš na Kulu 4
Čeka se polazak (Foto: by Borna Kezele)

Naša simpatična vodičkinja Larisa porijeklom je Ruskinja, ali je prije šesnaest godina došla u Pazin gdje se udala za „našeg“ čovjeka. Istra je, zbog razvijenog turizma, općenito dosta multi-kulturalna tako da ovakve stvari ne bi nikoga trebale pretjerano čuditi. Na kraju krajeva, zbog našeg sjevernjačkog načina govora, i mi smo se pomalo isticali kao „stranci“. No, na planini nisu bitni naglasci ni ostala jezična ili kulturna obilježja, već uprezanje vlastite snage kako bi se došlo do cilja.

Marš na Kulu 5
Pazinska karavana polako se penje kroz šumu obojanu jesenskim bojama (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 6
Malo odmora po putu gdje se svi, sporiji i brži, opet nalaze na istom kupu (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 7
Koliko god bilo strmo, ekipa je uglavnom nasmijana i vesela (Foto: by Borna Kezele)

Prvo je trebalo obaviti uspon na Kulu koji je sa svih strana koliko-toliko zahtjevan. Ove nevjerojatne vremenske prilike za kraj listopada olakšale su nam strmi uspon kroz šumu jer bismo imali puno veće probleme da je tlo bilo mokro. Ovako smo oprezno gazili po suhom lišću i polako nabirali visinu. Već je ovdje počelo kružiti tzv. biogorivo koje je nekima pomoglo da lakše svladaju uspon. Prva postaja do Kule je planinarsko sklonište Jakov Mihelčić (1460 mnv) koje je čitavo vrijeme otvoreno i ovdje putnici mogu naći toplo i sigurno mjesto za prenoćiti. Čim smo se počeli približavati skloništu, nailazili smo na table koje pozivaju planinare da uzmu nešto drva za potpalu jer su rezerve skloništa, dakako, ograničene. Na planini uvijek vlada kolegijalnost, a sebičnost se ostavlja u dolini.

Marš na Kulu 8
Evo Jakova Mihelčića (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 9
Malo odmaramo uz poglede (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 10
Unutrašnjost planinarskog skloništa (Foto: by Borna Kezele)

Od skloništa do vrha Kula ima još kojih dvadeset minuta. Jednoj gospođi već kod skloništa nije bilo najbolje, ali mislim da se na kraju popela do vrha? Nisam do kraja siguran, ali za ovakve slučajeve uvijek postoje pomoćni vodiči koji se onda s onima koji ne mogu nastaviti vrate po istom putu te se pobrinu da se sigurno vrate kući. Planinarska društva većinom okupljaju stariju populaciju pa se tako planinarenje kao organizirana aktivnost doživljava kao nešto za starije, zrelije ljude. Naravno, zbog ograničavajućeg tempa, mnogi mladi ni ne izabiru ovakve izlete s planinarskim društvima. Imajući to na umu, pomalo sam začuđen kad se naši kolege iz planinarskih društava čude kako to da mi toliko planinarimo sami, organiziramo si i pronalazimo rute sami.

Marš na Kulu 11
Teško je biti loše volje dok si cijelo vrijeme okupan suncem (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 12
Pogledi idu i prema vrhuncima, a neki od nas misle da je ovo Kula dok je to zapravo put prema Bijelim i Samarskim stijenama – još jednom mjestu koje valja obići (Foto: by Borna Kezele)

Riječi slabo, a fotografije malo bolje opisuju poglede s vrha i osjećaje koji se u vama kovitlaju kad ste na ovakvim izuzetnim mjestima. More oblaka i magle s jedne strane, općina Ravna Gora u drugom smjeru, nepregledne šume svuda uokolo, a u daljini je i otok Krk. Larisa nam je spomenula kako je moguće da je naziv Bjelolasica nastao zbog pogleda s Krka, otkud se ovaj zabijeljeni masiv činio kao bijela las. Zanimljivo objašnjenje u svakom slučaju. Međutim, meni je pogled gotovo odmah počela privlačiti jedna ogromna i veličanstvena stijena – vrh Klek. O ovom mjestu slušam odavno, još dok se ni nisam bavio planinarenjem. Naime, tamo je, prilikom penjanja, poginuo bubnjar koji je svirao u tatinom srednjoškolskom bendu. Uzela je ta stijena zapravo dosta života. Sad se, dakle, i ja susrećem s njom. Ne u alpinističkom smislu (dobro je da moja baka neće čitati ovaj tekst jer ne koristi Internet!), naravno. Na listi stvari koje vrijedi vidjeti, Klek sad ima svoje sigurno mjesto.

Marš na Kulu 13
Općina Ravna Gora u daljini, pogledi se otvaraju (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 14
Još malo u istom smjeru (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 15
Kula je negdje ispred nas, planina se igra s nama (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 16
Pazinska karavana u svom punom sjaju (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 17
Dobro je imati otvoren pogled na sve strane (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 18
Hodati po ovakvim livadama pri samom vrhu je uvijek užitak (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 19
Pazite se vrhunci, dolaze pazinski mravci! (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 20
Konačno Kula! (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 21
Sad se bolje vidi Ravna Gora na čistini u daljini (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 22
Veličanstveni pogled preko glava da zaboli glava (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 23
PD Pazinka okupira Kulu (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 24
Notorni Klek (Foto: by Borna Kezele)

Slijedi zaista strmi silazak s Kule pri kojem je pametno pomagati si štapovima. Svi su preživjeli te dalje idemo žešćim maršem po vrbovskoj poljani. Osim jednog blažeg uspona do pl. kuće Janjčarica (1239 mnv), sve ostalo do kraja puta manje-više je ravni teren. Kod Janjčarice malo stajemo, a ja obilazim unutrašnjost same kuće koja je, nažalost, devastirana. O problemima s imigrantima u Gorskom kotaru također je već bilo riječi pa se ovdje nema što posebno za dodati, osim da je prava sramota kad kraj otvorenih vrata pl. kuće, grupa odlučuje razbiti sve prozore i napraviti nered.

Marš na Kulu 25
Strmi silazak s Kule (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 26
Čim smo se oslobodili silaska s Kule, opako smo počeli marširati prema Janjčarici (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 27
Evo nas kod Janjčarice koja danas umjesto prozora ima drvene blokade (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 28
Blokira se na sve način e(Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 29
Kula nas motri iz daljine (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 30
Novije zdanje kod Janjčarice, valjda još toga da se demolira… (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 31
Gosti su ostavili i potpis? (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 32
Unutrašnjost Janjčarice je u mraku i sablasna je (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 33
Tko se boji imigranata još… (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 34
Ostaci iz nekih davnijih vremena, nadam se da naš ris neće također postati dio tih vremena (Foto: by Borna Kezele)

Prije povratka u Begovo Razdolje, ostaje nam još proći Matić poljanu na kojoj se nalazi dvadeset šest kipova u čast Partizanima. Dvadeset šest je broj vojnika koji su se ovdje, u noći s 19. na 20. veljače 1944. godine, smrzli. Mrak je pao rano, snijeg je bio izuzetno visok, a temperatura oko -30 stupnjeva Celzijevih. Kada su iznemogli konji pali u snijeg, vojnici su morali nastaviti nositi teret sami. Sto pedeset vojnika je preživjelo te su krenuli dalje. Među vojnicima je bilo i sedamnaest žena od kojih nijedna nije umrla. Jedna od njih bila je trudna. Kasnije je rodila sina i nazvala ga Ratimir. Mi, s druge strane i u nekom drugom, boljem vremenu, sunčali smo se ovdje na Matić poljani kraj spomenika te uskoro krenuli prema našoj početnoj i krajnjoj točki – restoranu Planinski Raj gdje nas je čekala okrjepa i autobus.

Marš na Kulu 35
Matić poljana i dvadeset i šest kipova od kojih je jedan pao (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 36
Spomenik palim borcima s radovima djece iz osnovne škole (Foto: by Borna Kezele)
Marš na Kulu 37
Sumnjam da bi čovjek ovako spokojno ležao ovdje da je veljača 1944. (Foto: by Borna Kezele)

Ekipa iz planinarskog društva Pazinka izuzetno je vesela, a pokazali su se i kao sposobni suputnici. Izuzetno mi je drago da je na kraju do nas došla i Larisa te nas zamolila za savjet u svezi izleta na Ivanščicu, našu planinarsku alma mater. Povezat ćemo je s planinarskim društvom iz Varaždina ili Ivanca, ali već i sâm na umu imam jednu zanimljivu dvodnevnu rutu po našoj zagorskoj Ivanščici. Tako će naši Istrijani moći vidjeti djelić našeg Zagorja. Planine i planinarenje su zakon, a dobro je ponekad podsjetiti se gdje ti uistinu leži srce te da si, iako sjediš u uredu i trudiš se raditi u marketingu, ipak zapravo planinarski vodič.

***

Preporučeni tekst: Veličanstveni Risnjak (putopis)

Lifestyle, Zanimljivosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *