Zoran Ferić je, uz Kristijana Novaka, trenutno jedna od rijetkih “književnih zvijezda” u Hrvatskoj. I da, znam, izraz “književna zvijezda” u našim je domaćim prilikama žešći oksimoron, ali kužite što ovime mislim – kad Ferić i Novak izbace nove knjige, to zainteresira čak više od pedeset ljudi. A, među nama budi usput rečeno, njih su dvojica također jedni od rijetkih naših trenutnih književnika koji su takav povećani interes doista punopravno i zaslužili.
Ferić je svoje za sad posljednje djelo izbacio 2015. godine. Radi se o vrlo “slobodno” sklopljenom romanu naslova Na osami blizu mora. Danas ćemo zajedno proučiti ovaj njegov najnoviji uradak i vidjeti je li Ferić i njime ostao dosljedan svome groteskno-mračno-humorističnom stilu i, što je još važnije, je li ovo djelo samom kvalitetom na razini prijašnjih velikih uspješnica poput Smrti djevojčice sa žigicama i Kalendara Maja.
Neobavezno povezana fabula
Do sad sam poprilično “vjerno” pratio Ferićev opus, što znači da sam pročitao većinu njegovih objavljenih djela, s izuzetkom zbirke priča Quattro stagioni koju je izdao s više drugih autora, te zbirki kolumni Otpusno pismo. Tako sam s nestrpljenjem vrebao priliku kada ću napokon moći dograbiti i u miru pročitati piščevo najnovije djelo.
Pa, kakvi su moji dojmovi nakon čitanja?
Krenimo od osnovnih stvari. Na osami blizu mora tehnički jest roman, jer se kroz sva poglavlja knjige provlače isti likovi. No, ta su poglavlja vrlo “labavo” međusobno povezana, što će reći da bi se svako poglavlje praktički moglo čitati i kao zasebna cjelina, kao kratka priča, bez da od toga posebno pati fabula.
E sad, narativno “labavo” povezani romani su u redu ako se izvedu majstorski. A s obzirom da se Ferić već u mnogo navrata dokazao kao “majstor” riječi, nisam od njega ni ovdje očekivao ništa više nego savršenstvo. No, čini mi se da Ferić ovog puta nije na razini. Barem ne na razini svojih prijašnjih uradaka. Jer, kao prvo, labavljenje narativnih niti koje međusobno vežu poglavlja ovog romana rezultiralo je time da u njemu imamo skup podosta nezanimljivih i površno okarakteriziranih glavnih likova.
Radnja?
Radnja se, kao i mnoge druge Ferićeve proze, odvija na otoku Rabu. Fabula se vrti oko male skupine prijatelja koji su lokalni galebari, pa koriste svako ljeto kako bi spavali sa što više djevojaka. Usput, tu i tamo, doznajemo i poneki detalj iz njihova života. Roman je koncipiran tako da pratimo ljubavne avanture ove grupice likova, fokusirajući se sad na jednog, sad na drugog, dok godine polako a neumoljivo prolaze a oni postepeno odrastaju i stare.
Problem s glavnim likovima
No, što uopće znamo o glavnim likovima nakon čitanja? Njihova glavna kolektivna osobina jest da su oni “galebari”, i da bi učinili gotovo sve ne bi li u krevet odveli novu ženu. Ali, osim njihovog (pre)izraženog libida, ovi likovi jedva da imaju ikoju drugu uočljivu ljudsku karakteristiku. Tako je Gavran moralno najslobodniji od cijele skupine, i voli svojim prijateljima krasti ženske. Škembo je moralno ambivalentan lik, što znači da ga, za razliku od drugih likova, češće muči savjest, no i on joj se uspješno othrvava. Lena je opsesivno zaljubljena u svog rođaka Gavrana. Kenjo je kronično neodlučan lik. A Luka i Boris jednostavno su tu, vuku se stranicama prateći zov svoga penisa. Jedan od njih (Luka) u kasnijim godinama postane pisac. I to je, više-manje, to.
Kao što vidite, u razvoj ličnosti glavnih likova uloženo je vrlo malo truda. I to u nekim slučajevima funkcionira. Pa, ne moraju svi romani imati do u tančine razrađene psihološke profile svojih protagonista. Ali – to je upravo ovdje bilo potrebno, jer roman ovako svakodnevne tematike (seks, veze i poznanstva) i slobodno povezane naracije zapravo nema ponuditi mnogo što drugoga čitatelju osim samog uvida u misli i psihu glavnih likova! A ovi su likovi papirnati.
Da ne bude zabune, u ovoj knjizi izložene su mnoge situacije u kojoj autor ponire u nutrinu svojih likova i govori nam o njihovim strahovima i nadanjima. No, nakon čitanja shvatite da su svi njihovi strahovi i nadanja bili vezani gotovo isključivo uz galebarenje, a likovi su toliko slični da se na kraju stapaju u jednu amorfnu masu u kojoj teško razlikujete tko je što napravio ili rekao prije dvadesetak stranica, jer vas se svi likovi doimaju isto.
Doza šokantne bizarnosti – hvala bogu, i dalje je tu!
Pa ipak, ne radi se o literarnom fijasku, daleko od toga. Ova proza odlikuje se i dalje nekima od Ferićevih najvećih aduta. Tako su mnoge od u ovoj knjizi ispričanih životnih priča ponovno začinjene s mnogo morbidnih situacija i scena na rubu (i preko ruba) dobrog ukusa, a ovakva se groteska čas miješa s egzistencijalizmom, a čas s lakrdijaškim humorom, što svakako čini vrlo zanimljivu kombinaciju i tjera vas da pročitate knjigu do kraja iako vas sudbine glavnih likova većinom uopće ne zanimaju.
Tako Škembo u jednom trenu počne karati majku svoje maloljetne djevojke, i to uz odobrenje njezinog muža. Luka piše roman o umjetniku koji se danima natašte pričešćuje u svim gradskim crkvama samo da bi se mogao posrati i izložiti u galeriji svoj izmet načinjen od “tijela Kristova”. Na Gavranovom pogrebu njegovi prijatelji otkrivaju da je u pogrebnom poduzeću došlo do zabune i da mrtvac u kovčegu nije onaj pravi. Itd, itd – klasičan, dobar, originalan i bezobrazan Ferić. Zato ga i volimo čitati.
Sve je ovo začinjeno i vrlo eksplicitnim i prostačkim opisima seksa, što nije loše jer daje knjizi dodatnu dozu toliko potrebne živosti.
Ipak, ne može se pobjeći od toga da su neke od ovih labavo povezanih pričica naprosto previše razvučene, razvodnjene i mjestimično čak i dosadne. Na žalost, ovo se odnosi uglavnom na najdulja poglavlja u knjizi. No, zato ima i mnogo priča koje su naprosto zabavne i zanimljive za neobavezno čitanje.
Zaključak
Istovremeno mi dođe da pozdravim Ferićev pokušaj da čitateljima servira jednu potpuno neambicioznu knjigu (jer, naša književna scena trenutno pati od velikog kompleksa prenapuhanog ega i svi sami sebe doživljavaju daleko ozbiljnije nego li bi trebali ili smjeli), no istovremeno se čudim u koliko je pripovjedačkih zamki ovako iskusan pisac pritom upao.
Ako volite prijašnje Ferićeve uratke, u svakom slučaju bacite oko i na ovo, no spremite se na nešto mnogo neobaveznije, jednoličnije i nerazrađenije od onog na što ste navikli. Daleko od toga da bi se roman U osami blizu mora mogao svrstati među najuspješnija Ferićeva djela. Prije spada u “donju polovicu” njegovoga opusa, negdje zajedno s Djecom Patrasa. No, čak i takvo, ovo je djelo zanimljivije od većine onog što se kod nas trenutno izdaje.
***
Preporučeni tekst (LINK): Recenzija romana Črna mati zemla: zaslužuje li Kristijan Novak titulu naše nove književne superzvijezde?
