Prije nešto vremena, na Kurzivu sam pisao o dubokom dojmu koji je na mene ostavio Joker, najnoviji film u kojem glavnu ulogu tumači iznimni i unikatni glumac Joaquin Phoenix. I, vjerujem da nisam jedini gledatelj koji se nakon njegove neponovljivo emotivne i sjebane izvedbe u Jokeru poželio uputiti u ostatak Phoenixovog glumačkog kataloga.
Ovaj je cijenjeni holivudski čudak oduvijek išao protiv trendova u filmskoj industriji, najčešće ciljano birajući manje, intimnije, eksperimentalnije i artsy filmske projekte koji su mu redovito osiguravali mnogo manju zaradu i publiku nego li visokobudžetni blockbusteri, no koji su mu istodobno omogućavali da zadrži svoj glumački integritet te da ima maksimalnu slobodu prilikom tumačenja određene uloge.
Upravo jedan od takvih Phoenixovih filmova jest i Her kojim ćemo se danas zajedno pozabaviti.
Spoj drame, SF-a i ljubića
Film Her (“Ona“) iz 2013. godine nastao je prema scenariju Spikea Jonzea, koji je ujedno i režirao ovaj uradak. Jonze je inače najpoznatiji po radu na režiji kretenskih i autodestruktivnih filmova po imenu Jackass. Tim je veće iznenađenje doživjeti duboku osjećajnost, promišljenost i poetičnost filma o kojem je ovdje danas riječ.
Ona je, zapravo, poprilično dobar spoj filmske drame, znanstvene fantastike i ljubavnog filma. Naravno, u ovako čudnoj žanrovskoj mješavini, najsvjetliji i najfascinantniji element jest gluma Joaquina Phoenixa, koji tumači glavnu ulogu.
O čemu se radi u filmu Ona?
Radnja filma prati povučenog osamljenika po imenu Theodore, koji upravo izdržava vrlo emotivan razvod od svoje dugogodišnje ljubavi. S obzirom na to da se radnja ovog uratka događa u neodređeno skoroj budućnosti, Theodore se protiv depresije i osamljenosti pokušava boriti tako što po cijele dane igra holografske videoigrice u svome samačkom stanu, a noći provodi razgovarajući s potpunim neznankama na anonimnim seks-linijama.
Na početku filma je očito da pratimo čovjeka koji je nakon pokretanja brakorazvodnog postupka počeo gubiti bilo kakav osjećaj osobne svrhe i povezanosti s ostatkom društva. Zato je tim zanimljivije vidjeti da je Theodoreov dnevni posao pisanje neobično toplih i poetskih personaliziranih poruka za klijente koji od njega naručuju prigodna pisma i čestitke. Na ovaj način, Theodore svu svoju duboku osjećajnost preusmjerava u povezivanje drugih individua, dok njegov osobni ljubavni i društveni život neminovno propadaju.
Međutim, Theodoreov se život iz temelja mijenja jednog dana kad odluči nabaviti novi operativni sustav za mobitel koji se reklamira kao čudo moderne tehnologije jer počiva na pravoj i samonadograđujućoj umjetnoj inteligenciji. Tako se Theodore upoznaje sa svojom novom pomoćnicom Samanthom, koja zapravo nije ništa više od inteligentnog računalnog programa. No, Samantha je istovremeno potpuno samosvjesna, baš kao pravo, živo biće.
Spoj originalnosti, osjećajnosti i minimalizma
Samantha postaje Theodoreova osobna asistentica, a njemu ne treba dugo da u njoj počne nalaziti idealnu, inteligentnu i šarmantnu sugovornicu s kojom može pričati o svojim brigama i nadama. Malo po malo, Theodore i Samantha počnu se upuštati u čudan no iskren i strastven romantični odnos, iako ona uopće nema fizičko tijelo, već ju Theodore poznaje samo kao neosobni glas na svome mobitelu. Stvari se dodatno kompliciraju kad Theodorea bivša žena optuži za korištenje umjetne inteligencije kako bi razvio fiktivnu romansu bez ikakvih obaveza, jer za drugo nije ni sposoban. No, u isto vrijeme, Samantha se svakim danom njihove veze ne osjeća sve nestvarnijom, već naprotiv, osjeća se sve bliže postajanju pravom, živom osobom.
Sličnosti između Phoenixovih filmova Joker i Her
Publika koja je Phoenixa do sad gledala jedino u maničnoj ulozi Jokera bit će možda iznenađena ovom romantičnom i intimnom Phoenixovom ulogom. Ipak, razloga za čuđenje zapravo nema, jer Her i Joker zapravo međusobno dijele neke iznenađujuće sličnosti, iako se radi o žanrovski vrlo udaljenim filmovima.
Kao prvo, Phoenix u oba ova filmska uratka tumači ulogu samotnjaka povučenog iz glavnih tokova društva, nekoga tko se na neki način osjeća nepovezan s ljudima i svijetom koji ga okružuju. Nadalje, obje uloge zapravo su karakterne studije usmjerene na prikaz psiholoških i emotivnih stanja jednog jedinog lika. U oba filma Phoenix se u većini scena pojavljuje sam. Zato bismo oba uratka mogli opisati i kao svojevrsne minimalističke art filmove, gdje su događanja i radnja potisnuti u pozadinu u korist razvijanja intimne atmosfere, narativnih višeznačnosti i dubokog psihološkog profiliranja glavnih likova.
Razlike – osebujan vizualni identitet kao reprezentacija atmosfere samog filma
Ono po čemu se Joker i Her ipak najviše razlikuju, osim samom svojom žanrovskom pripadnošću, jest možda njihov vizualni identitet. Oba filma odlikuju se iznimno promišljenom i predivnom kinematografijom, gdje su sami kadrovi interijera i eksterijera umjetnost za sebe. Pa ipak, dok se Joker svojim intenzivnim bojama, kontrastima i kutovima kamere nameće gledatelju kao vizualna poslastica koja temelji svoj vizualni identitet na izgledu stripa, Her se na neki način odlikuje gotovo estetikom istočnjačkog urbanog minimalizma.
Ono što želim time reći jest da su mnogi kadrovi filma Her na koncipirani tako da je glavni lik samo jedan element bogate urbane vizualne pozadine. Osim toga, futuristička vizija društva budućnosti u ovom uratku počiva na prikazivanju moderne metropole kao estetski profinjene, minimalističke i iznimno uredne životne sredine koja, usprkos svojem vizualnom šarmu nepobitno izaziva asocijacije usamljenosti, udaljenosti i hladnoće. Drugim riječima, metropolis prikazan u ovom filmu podsjeća me na arhitektonski besprijekoran stil velikih japanskih metropola koji futurizam spajaju s decentnim minimalizmom, istovremeno se promatraču čineći i predivnima i beskrajno sterilnima.
Originalna studija o odnosu čovjeka i tehnologije
Film Her predstavlja jedno unikatno gledalačko iskustvo koje će se svidjeti svakome tko cijeni filmove koji događajnost stavljaju u drugi plan, ne bi li što detaljnije prikazali emotivne živote glavnih likova. Pritom ovdje još jednom do izražaja dolazi koliko je Joaquin Phoenix zapravo vrstan glumac. Jer, on nam u većini kadrova filma Her svojom glumom uspijeva maksimalno zadržati pažnju, iako većinu vremena jednostavno razgovara s nepostojećom, nevidljivom sugovornicom koja postoji tek kao program u njegovom mobitelu.
Uz to, Her načinje neka zanimljiva pitanja o odnosu čovjeka i tehnologije. Primjerice, film propituje kada ljubavni odnos može prerasti u svojevrsni bijeg od stvarnosti, kao i što zapravo razlikuje “pravu” ljubav od “fiktivne” ljubavi. Naravno, u središtu radnje je i česta znanstvenofantastična dilema – što neku osobu zapravo čini osobom, i može li računalo ikada razviti pravu osobnost i osjećaje?
Jedinstvena vizija budućnosti
Međutim, ovakve dileme u većini SF uradaka prerastaju u neizbježan sukob ljudi i umjetne inteligencije koja se nastoji emancipirati i pronaći smisao van svojeg služenja ograničenim i glupavim ljudima. Ovaj element apokaliptičnog sukoba ljudi i tehnologije, međutim, u filmu Her je potpuno odsutan, i u tome se najbolje vidi namjera tvoraca ovog projekta da ponude unikatnu i nesenzacionalističku sliku skore budućnosti.
Budućnost koju predviđa uradak Her nije ona u kojoj će se čovječanstvo morati boriti za vlastiti opstanak, već za opstanak svojih duša i osjećaja suočenih sa sveprožimajućom apatijom i otuđenošću.
Ako nakon Jokera želite Joaquina Phoenixa vidjeti još u jednoj intimnoj i osjećajnoj ulozi koja u prvi plan stavlja upravo njegovu glumačku sposobnost, ovo je film za vas.
***
Preporučeni tekst: Frapantan, potresan te revolucionaran film “Joker” i doslovce počinje mijenjati naš svijet!
