Ekskluzivno: neponovljivi profesor Divljak za Kurziv iznio što mu je na srcu!

U današnjem intervjuu predstavljam vam najneobičnijeg i vjerojatno najiskrenijeg domaćeg profesora povijesti.

U javnosti je poznat pod Facebook-pseudonimom Divljak i njegovi ga online pratitelji znaju uglavnom kao ciničnog profesora povijesti koji na netu bez dlake na jeziku iznosi neke istine o obrazovnom sustavu i našem društvu općenito, pritom obično i dobro zabavljajući svoju publiku.

O njegovoj rastućoj popularnosti govori brojka od već gotovo 2600 ljudi koji iz dana u dan s nestrpljenjem očekuju novu profesorovu ciničnu tiradu. Divljak svoju publiku najčešće časti ispovjednim minijaturama u kojima secira obrazovni sustav i domaći mentaliteti, te s iskrenošću progovara o egzistencijalnim krizama mladih intelektualaca u današnjem ne-intelektualnom dobu.

Nakon uspostavljanja online kontakta, otkrilo se da Divljak već neko vrijeme čita Kurziv, kao da i Kurziv čita Divljaka. S obzirom na to, bilo je logično obaviti ovaj intervju, koji vam sa zadovoljstvom prenosim. Nakon što završite s čitanjem intervjua, Divljaka možete dalje čitati na njegovoj Facebook stranici koju vam toplo preporučujem.

Skolska ploca
Foto: Pixnio
  1. Počnimo od samog početka. Što Vas je u mladosti privuklo studiranju povijesti i jeste li tada drugačije zamišljali svoj profesorski poziv? Na koji način su ta (ispunjena ili neispunjena) očekivanja utjecala na vaše stvaranje online persone po imenu Divljak?

Povijest sam volio u prvom razdoblju svog djetinjstva. To je jedna naivna “znanost” jer se manifestira kroz zakutke i misli elite koji kroz svoje interpretacije pune udžbenike. To sam nešto kasnije shvatio. Prvotna želja za studiranjem bila je hrvatski jezik, ali nisam bio iznad crte; tako da sad živim i ponašam se kao oni što su ispod. Tada nisam imao predodžbu za pisanjem ovakve stranice iako sam neprestano nešto pisao, ponajviše pjesme, ali o tome ne bih. Nema ideja i misli iz razdoblja studija povezanih s ovime što danas pišem i mislim.

Ucenik spava
Foto: Wikimedia Commons
  1. Prva asocijacija na profesora povijesti većini ljudi nije nešto „divlje“. Kako ste se odlučili baš za pseudonim Divljak?

Neki dublji motivi su tu, kako se kaže. U okvirima sam i držim se tih okvira, ali pišem po blogu o svom životu. Možda je to “divlje” – ili si samo mažem oči jer sam toliko običan pa kad otvorim tu svoju stranicu vidim ime Divljak – onda se osjećam bolje – “Divljak”, to ime je najbolje što ova stranica može ponuditi. Ta dihotomija me uvijek razveseli, počnem se smijati i slaviti u sebi.

  1. Što smatrate najvećim problemima našeg obrazovnog sustava?

Ima previše žena u školi. Mislim, žene su dobre i blage, ali ih ima zaista dosta. Većina muških profesora je memljiva – ja prvi, pišem pjesme. Treba čvrstine u školi, toga fali. Ovi svi kurikulumi i to sve – pretjerano ne razumijem, nisam ni pročitao o čemu se radi, predajem isto već 10 godina. Frontalni rad o tome je riječ – o čemu sam pisao na svojoj stranici. Učenici slušaju, a ja pričam, ostvarujemo suradnju na taj način, nema prevelikih očekivanja niti s jedne niti s druge strane. Učenici bi trebali imati više inicijative jer su mladi, treba ih pustiti da griješe i popravljaju – bojim se kako će izgledati kad uđu u neke godine ako sad imaju toliku beskrvnost.

Skolska ploca 2
Foto: Max Pixel
  1. Na koji način ostali Vaši kolege profesori gledaju na Vaše online objave? Znaju li za njih? Jeste li zbog toga do sad možda već imali nekih neugodnosti?

Da. Većina profesora zna da pišem, ali sam mnoge blokirao tako da ne mogu vidjeti moje objave. Ravnatelj Premužić ne odobrava moje pisanje, ali on je u bližem srodstvu s mojom ženom, tako da me donekle štiti. Trudim se ne spominjati njihova imena ili preoblikujem prezime, pa ipak me dosta profesora zbog toga osudilo. Ravnatelja Premužića pozdravljam ovom prilikom.

Razred 2
Foto: Good Free Photos
  1. A sada u sami centar – koja je glavna poanta stranice Divljak? Nastojite li ljude zabaviti, prenijeti im neku poruku, ili pak cijeli projekt ima neke, da tako kažem, prvenstveno ispovjedne tendencije u svrhu olakšavanja vlastite duše?

Divljak je nastao iznenada. Trebao sam sve to što imam za reći nekako prezentirati; kad kažem “imam za reći”, ja zapravo nemam ništa za reći, ništa manje ili više nego što bi netko drugi rekao na mom mjestu jer svako je mjesto jedinstveno, a opet isto.

Ovaj drugi dio vašeg pitanja odnosno konstatacije mi je dosta blizak. Nije da se tu radi o terapeutskom pisanju, ali čovjeku je lakše kad drugi pročitaju “normalno”. To normalno mogu povezati s prosječnim, a ja se prosječnosti ne bojim, dapače, slavim je i promoviram, guram je u prvi plan, iako kad stanem ispred ogledala, nadam se da sam nešto više ili niže, ta sredina može dosta oštetiti čovjeka, izgubiš osobnost, ali imaš pripadnost – najveće zajednice ljudi, gdje postoji najveći broj ljudi.

Nisam siguran da je ova stranica projekt, nikada nisam to tako gledao, čak ni osobni projekt. Jednostavno, kada nešto imam za napisati – napišem. Ljudski životi su uvijek bili intriga, ljudi vole čitati intime, ne znam koliko ima “šaljivog” u mom pisanju.

Ucenica na mobitelu
Foto: Flickr
  1. Koji su Vaši interesi i strasti van učionice? Biste li se nazvali intelektualcem i što to uopće u današnje vrijeme znači?

Interesa kao takvih ili hobija – nemam. Sad, da nešto radim ili sam u nečemu previše aktivan – nisam, nemam ni djece, ali opet se događa da mi telefon zvoni, da netko ima nešto za pitati. Život, ma koliko običan i jednostavan bio, ipak se odvija po određenim uzusima i pravilima, sve dok imaš nekakvu obavezu stvaraju se situacije. Stoga, zanima me kako će mi izgledati mirovina, najrađe bih odmah otišao u istu.

  1. Što smatrate svojim dosad najvećim životnim postignućem?

Ljudi vole pričati o svojim dostignućima, na društvenim mrežama objavljuju sve što su postigli, u to ulaze i ostvarenja njihove djece. Po tim kriterijima ja nemam nekakvih ostvarenja osim što imam kuću, posao i završen fakultet, a to su isto uspjesi. Kraj srednje škole i početak fakulteta – tada sam se smatrao intelektualcem, ali sam imao toliko mudrosti da to ne govorim. Sjećam se kako sam se gledao u ogledalo, spremao se za predavanja, popravljao košulju, razmišljao o egzistencijalističkoj filozofiji, mogu reći da sam se tada zaista trudio biti intelektualcem. Međutim, kada sam završio fakultet to se promijenilo. Čovjek uvijek u tom razdoblju fakulteta, pogotovo ako je humanist, ima vizije sebe kao čovjeka istančanog mišljenja.

Ucenik spava 2
Foto: Wikimedia Commons
  1. Imate li neku omiljenu školsku anegdotu? Što vas se do sad najviše dojmilo (pozitivno ili negativno) na Vašem radnom mjestu?

Ne volim boraviti u zbornici. Ne zato što sam neki usamljenik ili ne znam ja što – već jednostavno prezirem druge profesore i politikantstvo koje se provlači u zbornicama. Kada kažem politikantstvo, mislim na jeftina ubadanja bodeža u leđa i te šund rasprave koje oni redovito njeguju; to je ono negativno. Pozitivno je što me djeca čak i gotive bez obzira što imam dosta smiješan nadimak u školi među učenicima – Vazelinko. Neka djeca su priznala da sam im i uzor, ovi u nižim razredima, to me uplašilo u jednu ruku. Poznato je da djeca ostaju djeca bez obzira na tehnološke varijacije koje se aktivno upliću u njihove živote. Oni vole da im stvari kažete onakve kakve jesu, to više cijene.

  1. I za kraj – kako sami sebi objašnjavate svoju rastuću online popularnost? Što smatrate da ljudi pronalaze u vašim „ispovijedima“?

Imam kolege koji dodaju ljude i onda ih pozivaju da lajkaju moju stranicu. U mojim ispovijedima ljudi pronalaze jednostavnost, bar volim misliti da to pronalaze. Publika se širi i zbog možebitnog prihvaćanja života; ne trudim se ulaziti u više sfere, ostajem tu gdje jesam, ni tamo ni vamo kao većina. Jednostavno sam tu.

***

Preporučeni tekst: Ekskluziva: Intervju s ovogodišnjom prvakinjom Hrvatske u slam poeziji!

Lifestyle, Zanimljivosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *