Čiča miča gotova je… Ćićarija!

Danas započinjemo jednim (lošim) planinarskim vicom: Kako se zove potomak braće Planik i Žbevnice?

Veliki Žbevnik!

Volio bih da sve planinarske priče započinju rano ujutro jer to im daje onu neku potrebnu ozbiljnost budući da se mora ići prije prijepodnevne, a posebice popodnevne žege, pogotovo u kršu, ili iz razloga što se nijedna zaista ozbiljna ruta ne može proći u roku sat i pol. Ne, to treba biti pomno planiranje tjednima unaprijed (barem tjedan dana ranije – to su oni snovi o vikendima kad počne radni, kako kome, tjedan)! Međutim, ova priča nije uopće takva. Em zato jer su glavni akteri previše samouvjereni u svoje sposobnosti, em što nije ni Ćićarija, uz dužno poštovanje svakoj pa i ovoj planini, tako ogromna.

Ćićarija 1
Treba prvo spremiti spizu. U ove sendviče idu redom: ketchup, sir, tofu kobasica, krastavci, klice alfalfe (kojih nema na fotografiji) (foto by: Borna Kezele)

Sat bije 10:30 kad palim taktički sat te se od planinarskog doma Poklon krećemo u smjeru Velikog Planika, našeg današnjeg (a bio je on u planu već prošli tjedan) cilja koji nosi titulu najvišeg vrha istarske gospođe Ćićarije. Kraj njega (iako osim saznanja koje nam daje planinarska karta Učke nemamo pojma o ovom području jer smo ovdje, kao i na većini mjesta na planinama (ali i u životu) prvi puta), stoji njegov oko 10-20 metara niži brat koji stoga nosi naziv Mali Planik. Ipak, to je zaista nezasluženi naziv jer mali braco Planik pruža bolje vidike nego veći brat koji je zakinut za poglede prema unutrašnjosti Istre. No, trebalo bi krenuti po redu događaja.

Ćićarija 2
Putokazi nedaleko od pl. doma Poklon (foto by: Borna Kezele)
Ćićarija 3
Slijedimo oznake za Veliki Planik (foto by: Borna Kezele)
Ćićarija 4
Staza više puta ulazi u šumu pa onda opet izlazi na krš i otvoreno (foto by: Borna Kezele)

Treba napomenuti kako je dan bio idealan za planinarenje te je tako, čak i u trenucima kad je postojala bojazan da postane nepodnošljivo vruće, bilo oblačno baš onoliko koliko je trebalo. Kasnije popodne, DHMZ je najavio kišu u Rijeci i Opatiji, a uz svu nestabilnost tih prognoza, zaista se i nešto počelo kuhati u kasnijim popodnevnim satima, baš na nebu u smjeru Rijeke/Opatije.

Ćićarija 4
Vojak ostavljamo iza sebe (foto by: Borna Kezele)

Ćićarija se u početku čini zaista blaga. Put od planinarskog doma Poklon do Velikog Planika je na stranicama HPS-a i naveden kao najlakši put, ali to se svakako tiče samo nagiba koji morate proći, no ne i vremena koje trebate utrošiti i izdržljivosti koju trebate posjedovati. Nama nikad nije dosadno na planini, uvijek postoji nešto novo za vidjeti, ali zna biti iscrpljujuće hodati sat vremena ili duže po jednoličnoj makadamskoj stazi koja nam se činila kao da je stvorena za off road bicikliste (po putu do tamo nismo sreli nijednog, a na putu natrag jednu njemačku obitelj koja se drndala spuštajući se po šljunčanom putu).

Ćićarija 6
Odlučujemo se prvo za većeg braceka, a onda ide manji (foto by: Borna Kezele)

Treba nam otprilike sat i pedeset (sedam kilometara) da bi došli taman pod Veliki i Mali Planik. Staza do samog kraja nije teška, a tih zadnjih 5-10 minuta prilaza eventualno se mogu smatrati težima, ali za trailere ili ljude koji redovito (ili čak samo povremeno trče) to, kako bi rekao jedan moj dobar prijatelj trkač, nije ništ’!

Ćićarija 7
Završno pentranje na Veliki Planik (foto by: Borna Kezele)
Ćićarija 8
Gužvovito je na Velikom Planiku jer otprilike u isto vrijeme s druge strane dolazi neka druga (hrvatska) ekipa (foto by: Borna Kezele)
Ćićarija 9
Pogled s Velikog Planika prema Vojaku, a ovo čisto lijevo je Mali Planik (foto by: Borna Kezele)

Prvo štambiljam sve žive i mrtve dnevnike planinarskih obilaznica što je prilično tradicionalna i loša navika koju nisam oduvijek imao. Dapače, planinarska ekipa iz VAKUUM MET-a, s kojom sam započeo svoje, ako već ne ozbiljnije, onda zasigurno redovitije planinarenje, zna da sam u početku gajio eksplicitni animozitet prema organiziranom planinarstvu i svim tim „pozerima s knjigicama, štambiljima i medaljama“. Bog planine zna da je i danas ostalo mnogo od tog neraspoloženja i neodobravanja, ali čovjek postane mekši i, reklo bi se, realniji: danas ne bih odbio daleki izlet s nekim planinarskim društvom samo zato jer znam da se sam tog mjesta ne bih tako lako dočepao, a vrijedi ga vidjeti.

A što se tiče planinarskih dnevnika, reći ću samo da me oduvijek prati ta opsjednutost bilježenjem, zato sam i toliko prisan s tim vražjim taktičkim Polar satom koji sve pobrojava, i „knjigicama“ koje me svukud prate. No, bit ću fer pa ću priznati kako uz većinu dnevnika planinarskih obilaznica dolaze lijepe i korisne karte interesnog područja pa se na kraju to sve ipak i isplati. Pod cijenu toga da si pozer s „knjigicama“ i da ružiš s prokletim žigom (koji je obično zavezan lancem za kutiju – u slučaju da ga neki planinski vandal odluči otuđiti) na vrhu gdje rijetki dolaze uživati u tišini i velebnim pogledima, naravno.

Ćićarija 10
Kutija sa žigom i upisnom knjigom (foto by: Borna Kezele)
Ćićarija 11
Lakše je biti kreativan s ovakvim pogledima (foto by: Borna Kezele)
Ćićarija 12
Ć12 – Nevoljko reklamiram, ali uz moje bogato (ili skromno, zavisi s kim se mjeri) iskustvo ispijanja (hrvatskog) piva, ovo je najbolje hrvatsko pivo koje sam dosad pio. ABA (American Blonde Ale) Kreše Marića, odnosno „Petog elementa“ čisto je hmeljasto božanstvo koje često pijem s prijateljima, na planini ili u nizini, svejedno je! (foto by: Borna Kezele)
Ćićarija 13
Dolaze simpatični Švabi i njihovi psi koji se rado druže i dragaju s nama. Gospodin Hans pokazuje na Mali Planik i ubrzo juri do njega kada mi još sjedimo na Velikom Planiku. Entuzijazam planinarskog turizma! (foto by: Borna Kezele)

Krećemo dalje „preko puta“ do Planikovog malog, a za što nam treba maksimalno deset minuta. Na vrhu opasno puše, sprema se ta već spomenuta oluja te se ne zadržavamo dugo. Upisujemo se i u ovu upisnu knjigu kako bi nas HGSS mogao naći ako zagusti. Reda radi, udaram žig u Zelenu knjigu dojmova (to je još jedna „knjiga“ koju stalno nosim sa sobom, ali ova nema veze s nikakvim institucijama i ne donosi nikakve medalje već služi samo podržavanju moje krhke memorije i za hvaljenje unucima, ako će ih biti, jednog dana).

Ćićarija 14
Vojak, otoci, more i ostale ljepote (foto by: Borna Kezele)

Da budem do kraja iskren, nakon Malog Planika imamo neki divlji plan kako ćemo doći do Brložnika i Orlovih stijena (oboje su kontrolne točke Opatijske planinarske obilaznice), ali to se sve ubrzo izjalovilo kad smo došli do loše markirane staze na kojoj je postavljena kamera za divljač. A propos divljači, malo prije nego smo ušli ponovno u šumu nakon Malog Planika, pred nama su pretrčale dvije srne. Ima ih zaista puno na ovom području. Danas smo baš čuli da je veličanstveni ris viđen na Dinari što su ujedno dobre i loše vijesti, a vi sami otkrijte koja je točno loša strana priče.

Tu počinje lutanje u kojem ja par puta idem u tzv. izvidnicu, ali bezuspješno. View Ranger (planinarima korisna aplikacija za mobitel koju je otkrio Nikola) kaže da je u blizini Ošalj vrh, ali staza prestaje. Vidi se da je u blizini neki vrh, ali do njega se prostire barem pedeset metara guštika što je opasan teren zbog sigurnih krpelja i mogućih zmija. Ovakve situacije prilično se često događaju na novom terenu, ali koliko god vi mislili da ćete se ipak snaći i naći baš onu stazu koju tražite, to se zaista rijetko događa. Jednostavno je previše tzv. pješačkih puteva, a ponekad se dogodi da, što je baš danas bio slučaj sa starijim izdanjem planinarske karte Učke, nisu sve planinarske staze unesene u zemljovid (ili, bolje reći – planinovid). Najbolje je u tim slučajevima vratiti se do zadnje viđene markacije i promijeniti smjer ukoliko je to potrebno.

Ćićarija 15
Korigirani put nas vodi do vrha Ošalj koji nas svojim simpatičnim izgledom i pogledima osvaja čak više negoli braća Planik (foto by: Borna Kezele)
Ćićarija 16
Oluja iznad glave, ali pisati se u knjigicu mora… jednostavno se mora! (foto by: Borna Kezele)

Čini se da smo ovaj puta prošli dosta tog Istarskog planinarskog puta (IPP). Nakon četiri sata aktivnog hoda (neuračunata su tu vremena odmora kojih je, dakako, bilo) polako zaokružujemo našu stazu te se spajamo na stazu po kojoj smo došli, a koja će nas dovesti do planinarskog doma Poklon, naše početne točke. Pokušao sam još barem dva puta, koliko je put dopuštao, nagovoriti svoju suputnicu da se ipak probamo dočepati tih toliko željenih Orlovih stijena, ali na planinarskoj karti koju posjedujemo zaista dosta toga nema upisano pa smo tako naišli na barem dva, tri markirana puta (fizički su markirani pred našim očima), ali karta ostaje za njih slijepa.

Ćićarija 17
Još pogleda prema Vojaku (foto by: Borna Kezele)

Ostatak puta je onaj stari dosadni i lagani makadam, koliko već može biti lagano nakon skoro pet sati hoda po planini. Na kraju u pl. domu Poklon srećemo vodičkinju Davorku iz planinarskog društva Planik (Umag) i vodiča Sinišu iz varaždinskog MIV-a, a Varaždinci su, naravno, naši ljudi, a i ja sam ove godine učlanjen u njihovo planinarsko društvo. Međutim, Siniša me ne prepoznaje, a i kako bi kad smo se samo jednom sreli prilikom uplaćivanja novaca za izlet na Sinjal? Simpatičnije mi je tako (a možda je to i dio onog animoziteta prema službenom planinarenju) proučavati iz daljine i gledati ih kako se igraju i razgovaraju o raznim stazama. Sretan sam dok vidim koliko ljudi vole planine jer ih volim i ja, iz sveg srca. A kad smo već kod srca – nađite sise boga planine na fotografiji koja slijedi:

Ćićarija 18
Planinarska pornografija snimljena u planinarskom domu Poklon (foto by: Borna Kezele)

***

Preporučeni tekst: Ovo je (k)Učka

Lifestyle, Zanimljivosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *