Indija je za nas, Europljane, bila i ostala zemlja čudesa i orijentalne mistike. Tako i u današnja vremena, postoje ljudi koji vjeruju da su drevni Indijci još prije par tisućljeća poznavali tehnologiju gotovo napredniju od naše današnje tehnologije.

Povijesna točnost i znanstveni pristup trebali bi svačiji cilj

Entuzijasti teorija o naprednim drevnim civilizacijama svoje tvrdnje potkrepljuju veoma upitno protumačenim navodima iz raznih drevnih spisa. Mora se reći i da ispravljanju ovog neznanstvenog stava, na žalost, ne doprinose niti mnogi Indijci kojima bi najviše trebalo biti u interesu ispravno tumačenje njihove kulture. Umjesto toga, neznanstvene i senzacionalističke povijesne i kulturalne teorije danas u samoj Indiji niču poput gljiva nakon kiše, prvenstveno poticane novootkrivenim nacionalističkim ponosom Indijaca.

Međutim, sami Indijci koji sudjeluju u širenju ovakvih dezinformacija ne shvaćaju jednu vrlo jednostavnu stvar – njihova je drevna kultura, književnost, filozofija, religija i znanost i više nego impresivna i neprocjenjivo značajna u svjetskim okvirima upravo onakva kakva jest. Toj kulturi nisu potrebna nikakva nasilna “oplemenjivanja” putem fantaziranja o nedokazivim ili jednostavno netočnim teorijama.

Danas ćemo se pozabaviti kratkom analizom nekih navoda prema kojima je konstruirana teorija o drevnim indijskim antigravitacijskim letjelicama, tzv. vimanama, kao i o drevnom nuklearnom oružju zvanom Brahmastra.

Antigravitacijske letjelice u Vedama?

Sanskrtski termin vimana etimološki označava nešto čime se “mjeri, kreće, putuje”. U mitološkom smislu, pojam označava nebeska vozila raznih božanstava i mitskih figura iz hinduističke i iz nekih drugih indijskih mitologija.

Vimana kao “nebesko vozilo” obično se zamišlja poput leteće kočije koja se pokreće sama od sebe, ili pak poput velike leteće palače. Njome se velikom brzinom putuje u udaljene krajeve. Neki su indijski jezici u moderna vremena dali suvremenu uporabu ovom sanskrtskom terminu, te njime označavaju moderne zrakoplove.

Prvi spomen “letećih kočija” možemo pronaći u najstarijim indijskim spisima, Vedama, iako se one tada još nisu nazivale vimanama te je upitno radi li se o istom mitološkom konceptu. Leteće kočije spominju se u više himni vedske zbirke stihova po imenu Rksamhita. Njome božanstva poput Surye (Sunca) i Indre (boga oluje) putuju nebom. Također, božanski konjanici-blizanci, Ašvini, spominju se najčešće u letećim kočijama.

Vedske su leteće kočije, za razliku od kasnijih vimana, obično pokretane od letećih konja. Zbog nekih opskurnih vedskih pasusa, određeni istraživači upitnih motiva i izobrazbe smatraju spominjanje ovih letećih kočija dokazom postojanja metalnih letjelica u Indiji još prije 3500 godina!

Profesionalni indolozi i filolozi pak ove mitske motive iz Veda najčešće dovode u vezu s mitiziranjem kretanja raznih nebeskih tijela. Tako je Sunčeva kočija, kao i kočija Sunčevih pratitelja Ašvina, zapravo mitologizirana metafora za “putovanje” Sunčeve kugle nebeskim svodom. Ima i drugih profesionalnih tumačenja, no većina ih polazi od tumačenja motiva letećih kočija putem nebeskih i prirodnih pojava koje su kasnije bile obogotvorene.

Nebeska letjelica demonskoga Ravane

Međutim, prve se vimane (leteće kočije, diskovi ili palače (ovisno o tumačenju) na automatski pogon) spominju tek u klasičnom razdoblju sanskrtske literature, to jest u jednom od dva najpoznatija epa drevne Indije, Ramajani.

Ovaj ep priča je o avataru (zemaljskom utjelovljenju) boga Višnua u liku kraljevića Rame, koji zbog raznih dvorskih spletki bude protjeran iz vlastite zemlje, i sa svojom zaručnicom Sitom i bratom Lakšmanom odlazi živjeti u divljinu, gdje Situ otima demonski poglavar Ravana, čudovište s deset glava koje živi na Šri Lanki.

E sad, upravo se u vezi s demonom Ravanom spominje prva vimana. Ona je bila načinjena za boga Brahmu, no na kraju je, nakon raznih poklanjanja i kraće, završila u Ravaninom posjedu. Tako je Ravana u stanju putovati od krajnjeg juga Indije pa do sjevera velikom brzinom, pomoću svoga nebeskoga vozila. Samo se leteće vozilo opisuje kao “slično Suncu” i “svijetlom oblaku na nebu”, a često joj se pridaje pridjev pušpaka, tj. “cvjetna”. Ponekad se naziva i kočijom, te putuje kamo god njezin putnik zaželi.

Konkretniji opis vimane u literaturi i ne postoji, stoga je mnogo o njezinom izgledu i prirodi bilo prepušteno slušateljima epskih predaja. Ikonografski, u likovnim se predočavanjima najčešće prikazuje kao kočija, palača, čamac ili disk. 

Vimane spominju još neke mitologije, poput đainskih vjerskih predaja i dravidskih predaja s juga Indije. Modernim teorijama o vimanama kao o drevnoj antigravitacijskoj tehnologiji ili čak svjedočanstvu o izvanzemaljskim letjelicama pripomogao je sumnjiv tekst koji datira s početka 20. stoljeća. Ime teksta je Vaimanika Šastra (ugrubo prevedeno – “Priručnik o letjelicama”). Zašto kažem da je tekst sumnjiv? Pa, zato što je njegov navodni autor, Subbaraja Šastri, tvrdio da je do izloženih podataka za gradnju mitskih letjelica došao putem mentalne vizije, u kojoj mu je ovo mistično znanje otkrio drevni indijski mudrac Bharadvađa. Moderna evaluacija indijskih aeronautičara oko 1974. godine zaključila je da su letjelice opisane u Vaimanika Šastri loše zamišljene i neizvedive u stvarnosti.

“Nuklearno oružje” u Ramajani i Mahabharati

I danas, međutim, postoje mnogi Indijci i Zapadnjaci koji neupitno vjeruju u postojanje mitskih letjelica. Tome treba pridodati i da neki iz konačnoga obračuna Rame i Ravane opisanog u već spomenutom epu Ramajana iščitavaju da je Rama bio u posjedu pravog, modernog nuklearnog projektila kojeg je ispalio na demona. Ovaj se Ramin “projektil” zove Brahmastra, a opisuje se kao strašno oružje koje može uništiti svijet i ne bi se trebalo upotrijebiti nikad osim u krajnjoj nuždi, jer stvara kataklizmičku vatrenu eksploziju širokoga radijusa od koje puca zemlja. Izgledom se ovo oružje opisuje kao “projektil” s Brahminom glavom kao vrškom.

Sama Brahmastra upotrijebljena je nekoliko puta u epovima Ramajana i Mahabharata, a spominje se u još nekim epskim spisima. Ako možemo povjerovati da su drevni Indijci u vrijeme pisanja Ramajane (3. st. pr. Kr. do 3. st. AD) i Mahabharate (4. st. pr. Kr do 4. st. AD) poznavali antigravitacijske letjelice i bojeve glave, onda doista nema granice između subjektivnog i objektivnog tumačenja povijesti.

Naravno da su ovakve teorije sulude, a odražavaju prije svega indijski novootkriveni nacionalni ponos (oni su bili prvi u svemu!), kao i zaziranje od razdvajanja mitskih i povijesnih sadržaja iz indijske kulturne predaje. No, kao što sam već i istaknuo, indijska je kultura sama po sebi i više nego dovoljno bogata i značajna, stoga nema smisla “nadograđivati” ju putem ovakvih teorijskih falsifikata.

Opise letećih prijevoznih sredstava i strašnih apokaliptičkih oružja u indijskoj epici treba shvatiti prvenstveno kao “mehanizme i sredstva” za napredovanje epske radnje. U mitovima koji uključuju putovanja preko cijelog kontinenta i borbu s nepobjedivim čudovištima, magične leteće naprave i megarazorni projektili prvenstveno funkcioniraju kao pripovjedačka pogodnost i deus ex machina.

***

Preporučeni tekst: Šikhandi – jedan od prvih transseksualnih likova u povijesti književnosti