U današnjem tekstu želio bih s vama podijeliti svoje tumačenje francuskog avangardnog filma The Blood of a Poet (Krv pjesnika) autora Jean Cocteaua. Pritom ističem kako će ovaj članak biti pomalo drugačiji od uobičajenih sadržaja na Kurzivu, jer ovdje ću nastojati malo dublje, stručnije i temeljitije prodrijeti u simboliku ovog danas uglavnom neistraživanog filma.
Razlog za ovakav detaljan pristup tumačenju pronalazim u tome što su pokušaji interpretacije simbolike ovog naslova dostupni na internetu uglavnom posve minimalistički i maksimalno neodređeni. Autori online analiza ovog filma kao da se nisu usuđivali pokušati sistematski tumačiti ono što se na prvi dojam čini nedokučivo, bojeći se da ne ispadnu zabludjeli blesani.
Ja se, naime, ne bojim dojma koji bih ovim tekstom mogao ostaviti te vam nudim svoje puno i detaljno tumačenje.
Film je nastao davne 1930. godine, a njegov je autor, slavni Jean Cocteau, poznat i kao pjesnik, prozaist, dramaturg, dizajner, kritičar te likovnjak.
The Criterion Collection. Screenshots used here are owned entirely by the copyright holders, and are simply used for educational purposes and commentary under fair use commons.
Uvodne opaske o stilu Cocteauovog filma
The Blood of a Poet je zamišljen kao serija onirički povezanih slobodnih asocijacija koje alegorično predočavaju proces umjetničke imaginacije i produkcije umjetničkih djela.
Narativna komponenta ovog filma slijedi snovitu logiku, transformirajući likove i objekte u nešto novo i blago izmaknuto iz očekivanog konteksta. Film je zbog svega toga prvenstveno zamišljen kao prava avangardna orgija bizarnih, halucinatornih vizuala. Količina redateljske dosjetljivosti koja je bila potrebna da se ovakva snovita vizija još 1930. prenese na platno zaista je impresivna.
The Criterion Collection. Screenshots used here are owned entirely by the copyright holders, and are simply used for educational purposes and commentary under fair use commons.
S druge strane, narativni ritam manje je dobro izveden. Film je ugrubo podijeljen u četiri “segmenta”, a oni tvore dvije glavne motivske i narativne cjeline koje nisu posebno vješto povezane. Negdje oko sredine trajanja filmske trake gledatelj će tako zadobiti dojam kao da odjednom gleda neko posve drugi film. Da stvari budu još manje laskave po pripovjednu komponentu, u drugom dijelu filma dramska naracija doživljava nevjerojatno neusklađeno usporavanje tempa. Naspram prvog dijela filma, naracija sada postaje mnogo fragmentiranija te još alegoričnija, kadrovi statičniji i bez dotadašnjih dramskih tenzija, što proizvodi narativni disbalans koji stvarno bode u oči.
Sama simbolika vrlo je apstraktna i razgranata. Stoga ću u nastavku ukratko izložiti svoje tumačenje glavnih simboličkih cjelina u filmu, onako kako sam ih sam razumio, u nadi da će se to za nekoga možda pokazati zanimljivim ili korisnim. Pritom ističem kako je jasno da se radi o djelu koje nije predviđeno za jednoznačno tumačenje. Stoga je moj pokušaj interpretacije jednako legitiman kao i svaka drugačija suvislo strukturirana interpretacija koja bi drugom gledatelju mogla pasti na pamet.
The Criterion Collection. Screenshots used here are owned entirely by the copyright holders, and are simply used for educational purposes and commentary under fair use commons.
Prije nego li se upustite u samo čitanje moje interpretacije vam, jasno, preporučam da prvo i sami pogledate The Blood of a Poet. Međutim, za ljude koje zanima tek brzinski osvrt kako bi stekli dojam o kakvom se tipu avangardnog filma radi, svoja tumačenja protkao sam kratkim sažecima najvažnijih filmskih segmenata, za potrebe čitanja teksta bez nužnosti za prethodnim gledanjem filma.
The Criterion Collection. Screenshots used here are owned entirely by the copyright holders, and are simply used for educational purposes and commentary under fair use commons.
Tumačenje prvog segmenta
U prvom segmentu umjetnik-protagonist nehotično oživljava vlastitu kreaciju – nacrtana usta na slici oživljavaju, a zatim se, uslijed umjetnikovog uplašenog brisanja platna, preslikavaju i na njegov dlan. Umjetnik zatim živa usta s dlana “presađuje” na lice jedne od svojih statua koja oživljuje.
The Criterion Collection. Screenshots used here are owned entirely by the copyright holders, and are simply used for educational purposes and commentary under fair use commons.
Sve ovo trebalo bi navesti na asocijaciju o umjetnosti kao o živototvornoj, božanskoj sili sposobnoj za stvaranje novih svjetova, novog “života” nezavisnog od egzistencije samog umjetnika. Time što se nacrtana te potom oživljena usta presađuju s platna na umjetnikovo tijelo te potom opet na kip možda se navodi na asocijaciju da, ako stvaratelj prisvoji vlastitu kreaciju kao dio sebe samoga (tj. ako je usadi u svoje biće), ona svejedno nastavlja istovremeno živjeti i u njemu i van njega, gotovo zadobivajući vlastiti život (tj. vlastito značenje) koji on nije u stanju do kraja kontrolirati.
The Criterion Collection. Screenshots used here are owned entirely by the copyright holders, and are simply used for educational purposes and commentary under fair use commons.
Tumačenje drugog segmenta
Nakon ovih početnih scena, oživjela statua navodi umjetnika da prođe kroz zrcalo kao kroz portal, nakon čega se on zatječe u hodniku punom raznih vrata. Umjetnik viri kroz ključanice i u svakoj sobi vidi neki bizaran simbolički prizor – strijeljanje čovjeka sa sombrerom, čovjeka koji puši opijum, majku koja bičem tjera kćer da levitira u zraku te ljudske crteže na zidovima kako poprimaju trodimenzionalne proporcije.
Preopterećen ovim ludim vizijama, umjetnik uzima pištolj i puca si u glavu, nakon čega stječe lovorike i zapravo ne umire, no očito je da pati. Nakon toga, umjetnik se vraća natrag kroz ogledalo i smrska oživjelu statuu maljem.
The Criterion Collection. Screenshots used here are owned entirely by the copyright holders, and are simply used for educational purposes and commentary under fair use commons.
Prolazak kroz ogledalo, vjerujem, simbolizira umjetnikov introspektivni ulazak u vlastitu psihu, u vlastito nesvjesno, a to mu direktno omogućava njegova oživjela kreacija, čime se umjetnost sama ovdje profilira kao sredstvo introspekcije.
Dugačak hodnik s vratima kroz čije se ključanice viri simbolizira istraživanje nekih aspekata umjetnikove psihe. Tako prizor strijeljanja čovjeka sa sombrerom može asocirati na prikaz s poznatog Goyinog slikarskog platna koji prikazuje strijeljanje španjolskih političkih zatvorenika. Prizor bi ovdje mogao biti shvaćen kao umjetnikova samosvijest o kontroverziji i političkim konotacijama vlastitoga stvaranja.
The Criterion Collection. Screenshots used here are owned entirely by the copyright holders, and are simply used for educational purposes and commentary under fair use commons.
Pušač opijuma, s druge strane, predstavlja dekadentnu, sanjalačku i iracionalnu stranu umjetnikove osobnosti, a prizor djeteta koje leti pod prijetnjom biča može predstavljati traumatičan odgoj ili biografski događaj koji je, iako bolan, umjetnika predodredio za “let”.
Crteži koji poprimaju trodimenzionalna obilježja predstavljaju dio umjetnikova uma koji vječito čezne za novim kreativnim podvizima, iako jedna od kreacija u ovoj viziji drži natpis “Opasno po život”.
The Criterion Collection. Screenshots used here are owned entirely by the copyright holders, and are simply used for educational purposes and commentary under fair use commons.
Ovaj proces samospoznaje za našeg je umjetnika previše intenzivan da bi ga on mogao podnijeti neuzdrman. Protagonist zato pokušava izvršiti samoubojstvo, no umjesto toga, kroz patnju i bolnu introspekciju, on stječe lovorike tj. umjetničku slavu i prizanje.
Njegov destruktivni postupak uništenja vlastite oživjele kreacije po povratku natrag iz ogledala samo dodatno naglašava ideju kako je umjetnička introspekcija bolan proces od kojeg je nekad “zdravije” odustati.
The Criterion Collection. Screenshots used here are owned entirely by the copyright holders, and are simply used for educational purposes and commentary under fair use commons.
Tumačenje trećeg segmenta
U trećem dijelu pratimo bitku grudama čopora djece. Djeca se grudaju pokraj kamene statue, a što grude više lete, to se statua više troši i smanjuje, čime se navodi na zaključak da se djeca zapravo ne grudaju snijegom već komadima kamena. To se i potvrđuje kad jedan od dječaka umre kad ga komad statue umotan u snijeg pogodi u glavu. Ovo poglavlje naoko se ne nastavlja na prethodne motive, no pogledajmo što iz ovoga možemo zaključiti.
Djeca svojom igrom “troše” statuu, sve dok od nje ne ostane ništa. Ovo možda simbolizira što se s umjetničkim djelom događa nakon što ga umjetnik “pošalje u svijet” – publika otkida djelić kreacije, djelić tumačenja koji mu odgovara, neozbiljna poput hrpe klinaca, sve dok od same cjeline na kraju ništa ne ostane. Simboliku mrtvog djeteta objasnit ću u sklopu idućeg segmenta.
Tumačenje četvrtog segmenta
U posljednjem dijelu vidimo kako je nad umrlim dječakom postavljen stol za kartanje. Na njemu kartaju djevojka i umjetnik, a društvena elita prati njihovu igru s kazališnih balkona. Djevojka poručuje umjetniku da neće pobjediti osim ako u ruci nema herc-asa. On herc-asa uzima iz kaputa mrtvog dječaka, nakon čega crni anđeo zaštitnik apsorbira mrtvo dječakovo tijelo, a umjetnik ponovno pribjegava samoubojstvu. Nakon svega toga, djevojka s kojom je kartao preobražava se u statuu (moguće u istu statuu koja oživljava u prvom segmentu filma).
Prizor umrlog dječaka nad kojim se odvijaju buržujske igre je, naravno, socijalna kritika klasnog sistema, no ovdje je bitno da umjetniku samom “nedostaje srce” u špilu karata te zato poseže za herc-kartom u dječakovom kaputu. Ovo me navodi na pomisao kako je poruka ovog prizora ta da umjetničko djelovanje svoju “dušu” stječe tek posezanjem u tragična sjećanja i događaje.
Umjetnika kao da je potresao prizor mrtvog dječaka te je iz tog iskustva ekstraktirao srce (tj. dušu, inspiraciju) za buduće umjetničko djelovanje. Nakon toga, njegova suigračica se, znakovito, pretvara u već nam poznatu statuu, posredstvom snage “srca” koja se s dječaka prenosi na umjetnika, a zatim i na nju, te od nje čini nešto vječno i nepropadljivo – mramornu statuu. Umjetnik, međutim, ne stječe srce besplatno, jer čini se da kod njega dolazi do “prezasićenosti osjećajima” (u jednom prizoru vlastito mu srce pulsira kao da će eksplodirati u grudima), zbog čega i opet čini samoubojstvo. Taj će motiv i opet podcrtati kako umjetnička djelatnost te prikupljanje inspiracije mogu umjetnika otjerati u neizdrživu hipersenzitivnost te, posljedično tome, i u samodestrukciju.
S obzirom na to da se motiv dječje boli u filmu ponavlja dva puta, i to neposredno prije nego li umjetnik počini samoubojstvo, pretpostavit ću da je mrtvi dječak u 3. i 4. segmentu možda sam umjetnik, tj. dječak možda predstavlja sjećanje na to kako ga je svijet “ranio”. Ta mu trauma služi kao inspiracija za stvaranje “sa srcem”, no njezino otkopavanje je bolno te umjetnik zbog suočavanja s njom pribjegava simboličkom samoubojstvu. Ovo se dobro poklapa sa sličnim prizorom mučenja djeteta bičem u 2. segmentu, gdje majka šiba dijete ne bi li ono poletjelo, te i nakon ovog prizora “s druge strane ogledala” (tj. u introspekciji), umjetnik također pribjegava autodestrukciji.
Završne opaske
Ovim analizama se, dakako, ne iscrpljuje mogućnost tumačenja simbolike Cocteauovog filma. U svojoj se analizi tako nisam dotakao mnogih simboličkih slika sporedno prisutnih u filmu. Primjerice, uočljivo je kako se kroz trajanje ovog naslova u različitim scenama počesto javlja simbol pentagrama, posebice na tijelu umjetnika-protagonista. Čak i rana od metka na njegovoj glavi u zadnjoj sceni podsjeća na pentagram. Stoga ovaj simbol, pretpostavljam, može predstavljati sudbinu “prokletog”, autodestruktivnog umjetnika.
Također, zanimljiva je i potencijalna simbolika publike koja u četvrtom segmentu s kazališnih balkona promatra tragičnu kartašku igru ispod sebe i pritom se dobro zabavlja. Ovom slikom je autor možda želio naznačiti svoje viđenje odnosa dekadentne publike naspram umjetnika i njegova djela. Publika, poručuje nam Cocteau, doživljava umjetnikovu introspektivnu patnju tek kao zabavnu scensku igru koja umjetnost čini zanimljivijom i egzotičnijom, ne shvaćajući dubinu i intenzitet umjetničkog “prokletstva stvaranja”.
S druge strane, postoje i simboli koji su i za mene ovdje ostali potpuno nerazrješivi, kao pojavljivanje crnačkog anđela sa žičanim krilima koji u 4. segmentu apsorbira tijelo mrtvog dječaka. Stoga su svi daljnji pokušaji razrade interpretacije ovog filma i više nego dobrodošli.
***
Preporučeni tekst: WTF kino: Prikaz filma Begotten
