500 kilometara biciklom u 6 dana (3. dio): Okršaj s Velebitom i prvi susret s morem
Dan četvrti: Gračac – Karin (42 km)

Od malih nogu imam veliko strahopoštovanje prema planinama, a od kad sam biciklist, taj je moj odnos prema njima samo još više porastao. No, svaki biciklist koji vam kaže da voli uspone laže vas k’o lopov. Usponi biciklom nikad nisu jednostavni, samo s vremenom postanete nešto brži u tjeranju bicikla uzbrdo.

Planina koju smo četvrtog dana morali prijeći poprilično nas je plašila – Velebit! Samo pogled na tu moćnu planinu bio je dovoljan da nam stvori grč u želucu, pogotovo jer smo već bili iscrpljeni od svakodnevnog četverodnevnog bicikliranja.

500 kilometara 20
(foto by: Ivan Conta)

Krenuli smo, naravno, u jutarnjim satima. Htjeli smo čim prije vidjeti more i što duže se odmarati u apartmanu kod mog prijatelja Saše. Četrdeset kilometara nije puno za vožnju biciklom, ali nama je bilo dosta puta i htjeli smo dan odmora.

I tog dana, nekako je sve išlo naopako. Nakon spremanja i pokreta, dali smo se u potragu za bilo kakvom pekarnom da pojedemo nešto prije puta, no jedva jedvice smo ju i našli, i to na samom izlasku iz grada. Uzeo sam hrenovku u pecivu, a Danijel nekakvu kiflu sa jogurtom. Sjeli smo na kavu u motel Lika da to pojedemo, no već prvi griz peciva  bio mi je sumnjiv. Ili je hrana bila pokvarena ili stara, ne znam. Razočarano sam ustvrdio da ne mogu to jesti jer ću se otrovati. U međuvremenu sam primio i stresnu vijest od doma, pa mi je to dodatno zakompliciralo situaciju, a Velebit se i dalje uzdizao ispred nas…

500 kilometara 21
(foto by: Ivan Conta)

S obzirom na Danijelovo stanje bicikla, krenuli smo prema planini polako i uz puno opreza, a i ja sam bio u svojim mislima. Trebalo mi je nekih 3 km uspona da se ispušem i mentalno se stabiliziram jer su mi misli uzrokovale blokadu tijela. Rekao sam sam sebi: „Što je, tu je – ideš dalje, ništa u ovom trenu ne možeš promjeniti i pregazit ćeš ovo brdašce pa makar plakao cijelim putem. Naravno, nije bilo suza, ali prazan želudac činio je svoje. Pojeo sam tri bombona od grožđanog šećera do vrha samo da se bih srušio od iscrpljenosti.

U jednom trenu se Danijel okrenu prema meni, nasmiješio se i rekao: „Sad se spuštamo za Obrovac, vidjet ćeš koji gušt!“

500 kilometara 22
(foto by: Ivan Conta)

Spust je bio nevjerojatno dug i nevjerojatno prekrasan. Uživao sam svakim metrom, i to duž svih 15 kilometara nizbrdice. Automobili u prometu stvarno su bili korektni i nitko nije divljao i trudio se zaobići nas. Na toj cesti, koja je poprilično opasna, stvarno nije bilo ni prostora za takve egzibicije.

500 kilometara 23
(foto by: Ivan Conta)

Kod cijevi Reverzibilne hidroelektrane Velebit pričekao sam Danijela nekih 10 minuta i pritom uživao u pogledu na Zrmanju i njezinu okolicu. Tu sam ponovno izazvao čuđenje nekih Varaždinaca koji su također tamo odmarali.

500 kilometara 24
(foto by: Ivan Conta)

Spust u sam Obrovac protekao je poprilično dobro, pa smo nakon njega sjeli na kavu i prvi pošteni obrok toga dana. Na kraju je ispalo tako da smo se prevezli preko Velebita bez posebnih problema i natašte. Međutim, znao sam da će se ta odluka kasnije u toku dana pokazati lošom, i naravno, tako je i bilo. Energija mi je pala u trenu kada mi je najviše trebala – na zadnjem i najtežem usponu na cijelom putovanju!

500 kilometara 25
(foto by: Ivan Conta)

Odmah na izlasku iz Obrovca počinje intenzivan uspon i krivudava cesta kojoj nema kraja. Sunce je nemilosrdno tuklo po nama, hrana koju sam pojeo htjela je van, a vodu koju sam ponio popio sam na prva dva kilometra od polaska. Mislim da me je Danijel ostavio nekih 500 metara za sobom, a ja sam mislio da sam gotov. U meni je zakuhalo sve što je moglo zakuhati. Jedva sam odvozio tih 4,5 kilometra krvavog uspona! Danijel me je čekao u hladu jedinog šumarka u okolici. Tu sam jednostavno morao odmoriti. Legao sam i dobrih sat vremena dolazio sebi. Svatko doživi krizu na putu i uglavnom su vezane za neke loše odluke. I moja je bila takva.

500 kilometara 26
(foto by: Ivan Conta)
500 kilometara 27
(foto by: Ivan Conta)

Nakon tog oporavka, krenuli smo dalje. Tada sam se samo nadao da nas više ne čekaju nikakvi usponi, bar ne ovako gadni.

Želja mi se ostvarila te smo se napokon počeli spuštati prema moru i našem prijeko potrebnom odmoru. Ubrzo smo bili na brdu iznad novigradskog mora. Tu su nas skoro svladale emocije. Mogao bi se zakleti da sam u Danijelovim očima vidio suzu 😉! Kako god bilo, ako se mene pita, napravili smo čudo! Došli smo biciklima na more!

500 kilometara 28
(foto by: Ivan Conta)
500 kilometara 29
(foto by: Ivan Conta)

Još nas je samo nekoliko kilometara dijelilo do Donjeg Karina gdje nas je čekao smještaj. Bili smo presretni! Lagano smo vozili ostatak puta ne osjećajući više ni umor ni mučninu. Sve to prođe kad vidiš gdje si i dobiješ nalet adrenalina od kojeg se osjećaš kao da si Superman! Nevjerojatno je da se nismo ni raspakirali u apartmanu, a već smo bili na plaži: umorni, sretni, pijani od prirode a i od pokojeg piva 😉!

500 kilometara 30
(foto by: Ivan Conta)

U Karinu smo trebali samo prespavati i sutradan krenuti na još jednu dionicu puta, no zaključili smo kako smo ipak premoreni i iscrpljeni, pa da smo si dozvolili jedan dan odmora. Biciklirati četiri dana u komadu nije lagano, vjerujte mi. Ili isprobajte sami.

***

Preporučeni tekst: 500 kilometara biciklom u 6 dana (2. dio): “To je to, nema dalje!”

Lifestyle, Zanimljivosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *